Osmog februara 1840.g. brodom pristiglim na Novi Zeland, stigao je i stolar Semjuel Parnel. Brzo je našao posao na izgradnji lokalne prodavnice, ali je posmatranjem tržišta rada na licu mesta, uslovio poslodavca: osmočasovno radno vreme ! Objasnio mu je: „Dan ima 24 časa, od kojih 8 sati pripada radu, 8 sati je za odmor i 8 sati je za san… I nisam lud, ovo nije London i ovde nemate mnogo majstora svog zanata!“
Svoje postignuto slobodno vreme između rada i sna, Semjuel je provodio u luci, gde je novopridoslim radnicima prenosio svoju ideju. To se dopalo svima, uključujući i oslobođjene robijaše i na jednom od mitinga, u oktobru 1840.g. doneta je odluka da se sa svima koji rade duže od propisanog, obračunava tako, što će ih aktivisti bacati u vodu.
Privlačna nova ideja i strah od eventualne kazne pomogli su da nova radnička životna šema nazvana „888″ zaživi i brzo se proširi po Novom Zelandu i Australiji. Naravno, uz sporadične demonstracije i štrajkove. A pošto iza ideje o osmočasovnom radnom danu stoje građevinski radnici i dan-danas se na nekim starim zgradama na Novom Zelandu i u Australiji mogu videti ponosno ispisane tri osmice !
Ove dve kolonije britanske Imperije, bukvalno izgrađene radom robijaša, uvek su prednjačile u socijalnim reformama na planetarnom nivou: pravo na minimalnu zaradu (1824), biračko pravo za sve (1893), starosne penzije (1898).