Dimitrije Tucović (1881 — 1914) je bio istaknuti vođa i teoretičar socijalističkog pokreta u Srbiji, osnivač Srpske socijaldemokratske partije, pokretač i urednik Radničkih novina i Borbe. Bio je rodom Zlatiborac, iz sela Gostilja.
Kad je 1899. godine došao u Beograd, da završi gimnaziju, bio je već pristalica socijalističkih ideja. Sa Radovanom Dragovićem, koji je na njega izvršio veliki uticaj, pristupa propagandi socijalizma. Kad se 1901. godine obnavlja Beogradsko radničko društvo, Tucović ponovo formira socijalističku grupu velikoškolaca i ulazi u upravu Društva. Nastojao je da stvori moderne sindikate.
1902. godine je organizovao demonstracije studenata u Senatu protiv Nikole Pašića. Uz pomoć Tucovića i Dragovića obnavlja se raniji „Odbor za vođstvo pokreta“ i stvara „Centralni odbor“, koji je imao zadatak da sve pripremi za stvaranje partije. Tucović je bio na čelu martovskih demonstracija protiv kralja Aleksandra Obrenovića 5. marta 1903. godine. Nakon toga je morao da emigrira u Zemun, pa u Beč.
Posle majskog prevrata u Beogradu je 2. avgusta 1903. godine održan Osnivački kongres srpske Socijal-demokratske partije. Njihov list preko kojih su iznosili svoje ideje se zvao „Radničke novine“, čiji je urednik bio Tucović. Na Drugom kongresu Radničkog saveza SSDP (1904. godine) Tucović je održao poseban referat o sindikalnim organizacijama.
1906. godine je završio prava na Beogradskom univerzitetu sa odličnim uspehom. Po povratku iz Berlina, ne stigavši da ostvari svoj san o doktoratu, posvećuje se radu u socijalističkom i radničkom pokretu (1908. godine) kao sekretar SSDP.
1910. godine partija pokreće teorijski časopis „Borba“, čiji je glavni urednik takođe bio Tucović. Učestvovao je na Međunarodnom socijalističkom kongresu u Kopenhagenu iste godine i na njemu je održao značajan govor u kome je ukazao na nepravilan stav vođa austrijske socijal-demokratije u nacionalnom pitanju, pogotovo o slučaju aneksije Bosne i Hercegovine. U polemici sa Karlom Renerom odneo je pobedu i ukazao je na kolonijalno-porobljivačku politiku Austrougarske monarhije i na stav austrougarske socijaldemokratije koja je podržavala svoju vladu.
Dimitrije Tucović se žestoko protivio teritorijalnoj ekspanziji Srbije u Prvom balkanskom ratu, nazivajući srpsko zauzimanje Kosova imperijalnim osvajanjem. On je smatrao da Kosovo pripada Albancima i zalagao se za pripajanje Kosova Albaniji. Nakon pokolja albanskog stanovništva na Kosovu i u severnoj Albaniji, Tucović je opominjao da je „izvršen pokušaj ubistva s predumišljajem nad celom jednom nacijom“, što je „zločinačko delo“ za koje se „mora ispaštati“.
Poginuo je kao komandir 1. voda 1. čete 4. bataljona 1. puka Moravske divizije prvog poziva 20. novembra 1914. godine u borbi protiv austrougarske vojske u Kolubarskoj bici u Prvom svetskom ratu na zapadnom delu Vrače Brda, u rejonu sela Ćelije na desnoj obali reke Kolubare, okolina Lajkovca. „Neću ni sada, kao što nisam nikada, ni pomišljati da sebe sklanjam od sudbine koja prati ceo narod“ – napisao je Dimitrije Tucović, uoči smrti, svom ocu.
Godine 1949. njegovi posmrtni ostaci su preneseni sa lazarevačkog vojnog groblja i sahranjeni na trg Slavija, koji je tada preimenovan u Trg Dimitrija Tucovića. Na trgu mu je postavljen spomenik čiji je autor vajar Stevan Bodnarov. Odlukom Skupštine Grada Beograda su u periodu počev od 2004. godine vraćeni stari nazivi mnogim ulicama, pa je i Trgu Dimitrija Tucovića vraćen stari naziv Trg Slavija. Postoji inicijativa da se posmrtni ostaci Dimitrija Tucovića izmeste sa ovog trga, ali ona još uvek nije realizovana.