PIŠE: Vladimir Radosavljević, potpredsednik USS „Sloga“
Rekao bih da nije bilo tako davno kada sam pisao tekst o dešavanjima u „Čudnoj šumi“ (https://sloga.org.rs/cudna-suma/). Pisao sam ga inspirisan čudnom igrankom u kojoj su učestvovali „naši“ političari. U međuvremenu, opštoj graji pridružila su se i neka druga šumska bića, iz redova sindikata.
Uz već poznate balerine iz Samostalnog sindikata i UGS Nezavisnosti, koje sa političarima dele podijum od prapočetka igranke, na scenu su odjednom stupili i pojedinci za koje smo mislili da pripadaju nama, drveću koje se sve vreme zgražava nad ovim skaradnim plesom koji se u našoj šumi odigrava. I opet, baš kao u čuvenoj pesmi Ju grupe, svedoci smo plesa naizgled nespojivih parova.
Najveći protivnici odluke USS Sloge da izađe na izbore odjednom su počeli da se otimaju o naklonost onih koji su na tu odluku najviše uticali, i posle nje postali narodni poslanici. To ni malo ne smeta prvima, koji se prosto otimaju za ples sa njima. Narodni poslanik u Skupštini Srbije na listi DS najedanput postaje najbolji prijatelj niškom parapsihološkom fenomenu koji nas je , u svom maniru nezahvalnog i fanatičnog pristalice tigra zvanog Kan u nekoliko navrata čašćavao „ nabijanjem na njegov naprednjački…“? Očigledno mu ne smeta što igra u paru sa onim koji je (doduše sasvim slučajno) poslanik iz opozicione klupe omiljenom mu tigru? Poslaniku pak, ne smeta ples sa onim koji ga je pre „puča“ u USS Sloga redovno, kao i sve nas ostale, na pomenuti način čašćavao? Valjda zato što se sva njegova politikanska mudrost svodi na uzdržanost i neopredeljenost.
I ostali otpadnici od Sloge posle naše odluke da se jasno svrstamo protiv najpogubnije političke garniture u novijoj istoriji Srbije i otvorenih neprijatelja radništva, penzionera i socijalno najugroženijih, a koji su ustvari jedini pokazali jasnu stranačku opredeljenost (nije njima smetala odluka da se politički angažujemo, već što smo opredeljeni protiv vrhovnog vođe životinjskog klana) su svi pohrlili oko poslanika. Ona kojoj BASTA da u jednom trenutku kopa i rukama i nogama za odluku da se uđe na listu sa njenom omiljenom strankom i omiljenim političarem, a već u narednom da se zaklinje u sopstvenu apolitičnost i pređe u tabor grupe građana pod vođstvom Vojvode od Gambije, prosto ne može da zadovolji apetite gladnih kavaljera koji bi sad svi sa njom da plešu, sve joj usput praštajući što, kao oni, ne obožava velikog Vođu šumske menadžerije… Pri tome, i jedni i drugi uglas podvriskuju protiv onih koji su ostali u Slozi i koji ne pripadaju ni jednoj stranci, nazivajući ih prodanim političarima ili nekoj stranci?
Izuzetnu spremnost za igranku pokazuje i ona kojoj je do juče sve bilo teško zbog svojih te zdravstvenih, te finansijskih, te porodičnih problema, i kojoj smo svi mi ostali predugo tolerisali očiglednu nesposobnost da obavlja poslove za koje smo je plaćali, upravo iz navedenih razloga. Ona je najčešće u plesnom paru sa iznenada probuđenim dugogodišnjim spavačem koji je tada bio i najkorisniji, jer je jedino tako najmanje štete i pravio. Čim se „probudio“ napravio je do sad najveću brljotinu. Njih dvoje, dok plešu, bez obzira na muzičku podlogu, stalno u duetu pevaju isti tekst. O tome kako je najveće drvo u šumi za sebe prigrabilo svo lišće koje se u njoj godinama taložilo. Pri tome, na samom početku plesa, svo lišće koje im je bilo na dohvat ruke strpali su u sopstvene bisage. Valjda smatrajući da su ga zaradili, a pomalo i za potrebe prevoza do podijuma za igru (za kupovinu „akomolatora“). Pomenutoj je do skoro partner bio i jedan kome je najveći problem bio da stoji na nogama i čiji je ples često završavao u nekom jendeku ili na klupi u šumi. Ipak, u poslednje vreme, isti se sve češće može videti u paru sa jednim deblom, vešto izvajanim u Službi za vajanje, koja od veštačkih materijala pravi verne kopije pravih drveta, oblikujući ih tako da su teško prepoznatljivi, ali zauvek vezani za Službu i njeni verni podanici i vojnici. U kojoj god do sad šumio je taj zaigrao počela je naglo da se suši i raspada. U poslednje vreme iskazuje težnju da stvori sopstvenu šumu u kojoj će, pogađate, on biti glavno drvo. U koje svrhe planira da iskoristi teturajućeg plesnog partnera verovatno samo on, i Služba, znaju.
Novopridošla plesna grupa na žurci stalno na istu priziva još igrača. Ipšak, čvrsto ukorenjeno drveće iz šume im se ne pridružuje. Odazivaju im se samo već davno odsečeni trupci i balvani, uz poneku polomljenu granu. Problem je što takvi već odavno i nisu deo naše šume, jer balvane i trupce karakteriše to što nikad nisu bili raspoloženi da u šumu unesu lišće, i ni na ovu igranku ga neće poneti. Ipak, niko od pomenutih ne odustaje od plesa, nadajući se valjda da će im se pridružiti bar neki mladar, čije korenje je još uvek plitko.
Na tim mladarima je odluka – da li će ostati deo naše šume, u kojoj su ostala sva zdrava, čvrsto ukorenjena stabla, koja se ne povode lako za prvim povetarcem, ili će se prepustiti stihiji i krenuti kuda ih vetar vodi. Taj vetar, naizgled sličan povetarcu, može samo da ih odnese ciklonu koji će ih kad-tad olupati o neko stenje.
Naročito ako se ima u vidu ko u Čudnoj šumi bira muziku!!!