PIŠE: Vladimir Radosavljević, potpredsednik Sloge
Advokati – da li ste se umorili od „blokade države i njenih institucija“? Da li vas i dalje plaćaju pojedini „tajkuni i reakcionarne snage“ iz zemlje i inostranstva, ili se vaš štrajk (protest) nastavlja besplatno, i bez namere ugrožavanja ovog, inače stabilnog političkog sistema, koji uživa “ogromnu podršku naroda i stranih političara“? Da li vaš poslodavac (dakle „država“ tj. oni koji nam u njeno ime piju krv) više trpi štetu zbog blokade institucija i „pravnog poretka“, ili mu baš dobro dođete kao opravdanje za sve ono što „država“ ne radi, a trebalo bi? I ko trpi zbog vaših protesta? Vaši klijenti kojima se odlažu procesi u kojima su ionako već godinama…
Zdravstveni radnici – da li ćete nastaviti započeti štrajk? A možda je pravo pitanje – da li ste uopšte štrajkovali? Nije moguće da je vaša profesija toliko nevidljiva da se štrajk, kada ga organizujete, praktično i ne vidi. Na koji način je vaš poslodavac (dakle „država“ tj. oni koji nam u njeno ime piju krv) osetila vaš štrajk? Koje je posledice imala? Manje napisanih recepata? Čekajte, osnovni smisao organizovanja štrajka je nanošenje štete poslodavcu koju on ne može da trpi i zbog čega je primoran da pregovara o zahtevima štrajkača. Ukoliko vam isplati manje zarade (zbog vremena provedenog u štrajku), i uz to ima i manji trošak naknade za lekove po ispisanim receptima, zar vaš poslodavac nije na dobitku? Jedinu štetu od vašeg štrajka trpi pacijent kome se zalomilo da je bolestan baš u vreme vašeg štrajka, ali (na žalost???) ne dovoljno da bi ga i u vreme štrajka primili na pregled i eventualno lečenje.
Prosvetari – da li vam je dosadilo da učestvujete u štrajkovima koji to i nisu? Već godinama smo svedoci štrajkova prosvetnih radnika sa časovima od 30 minuta. Ako radite 2/3 radnog vremena, da li ste u štrajku? Kad bismo nekome od vas rekli: Organizovali smo štrajk u firmi. Umesto 8, radićemo po 6 sati i 20 minuta, a onda gasimo mašine. Doduše, zbog toga ćemo raditi subotama dok ne nadoknadimo vreme provedeno u štrajku. Da li biste nas tad pitali – pa koja je svrha tako organizovanog štrajka? Vaš poslodavac (dakle „država“ tj. oni koji nam u njeno ime piju krv) ne trpi nikakvu štetu vašim štrajkom. Što se njih tiče, možete tako da štrajkujete do penzije. Ionako imamo državu u kojoj je i zvanično amnestirano krivokletstvo, falsifikovanje i lažno predstavljanje, bar kad je reč o obrazovanju, a protežiranje hokus-pokus privatnih visokoškolskih ustanova, čiji su naši ministri i predsednik države glavni promoteri, nedvosmisleno. Posledice vašeg štrajka najviše osećaju đaci, i to oni dobri đaci. Oni su ti koji treba lekciju za koju je predviđeno da im predajete 45 minuta, svare za pola sata. Oni su ti koji na sva pitanja na kontrolnim zadacima treba da odgovore u skraćenom roku. Lošim đacima je svejedno, i oni bi najviše voleli da držite časove od 15 minuta…
Zaposleni u tkz. firmama u restruktuiranju koje su u njemu godinama i u kojima je rađeno svašta (a ponajviše punjenje stranačkih kasa i privatnih džepova tkz. zastupnika društvenog kapitala), a samo ne restruktuiranje…
Zaposleni u raznim privatizovanim i javnim preduzećima…
Studenti , poljoprivrednici….
Svi vi koji ste mesecima, pa i godinama, sa prekidima ili ne, u štrajkovima ili nekom obliku protesta, da li se zapitate ponekad: do kad? Do kada blokirati puteve, pruge, mostove, čime nanosimo najviše štete svojim sugrađanima i komšijama, a time i navlačimo njihov bes na nas. Zar ova država (dakle „država“ tj. oni koji nam u njeno ime piju krv) već nije dovoljno puta dokazala da svaki takav protest jedva čeka da iskoristi ne bi li dodatno podelila podanike na ove ili one, zaposlene i nezaposlene, zaposlene koji skapavaju kod privatnika i „parazite“, radnike i penzionere, seljake i gradsko stanovništvo, dobre i loše studente, dobre i loše ljude…
Ima li svrhe više nastavljati ovakve proteste? Kakav je njihov rezultat? Da li u nečemu grešimo kad svoje ciljeve ne uspevamo da realizujemo?
Ne mogu da se otmem utisku da je neko svesno, i planski, kao večiti saradnik svih vlasti, namerno štrajkove i proteste u Srbiji usmerio ka sasvim suprotnim ciljevima od onih koji su prirodni. Neko ko je u praksu uveo štrajkove koji se organizuju tako da što manje bole one protiv kojih su deklarativno usmereni ( a to je po difoltu poslodavac, a u Srbiji najčešće najveći poslodavac (dakle „država“ tj. oni koji nam u njeno ime piju krv)). Štrajkove koji se najnegativnije odražavaju na one, i čije posledice najviše osećaju oni, prema kojima protesti nisu usmereni. Štrajkove i proteste koji svesno izazivaju podele i bes svih onih koji ne pripadaju branši koja protestvuje. Neko ko većinu štrajkova i protesta organizuje tako da ni sami učesnici protesta nisu sigurni koje zahteve postavljaju, kako treba da se ponašaju u protestu, kakav je plan protesta, kad tačno počinje, protiv koga je usmeren, sa kojim ciljevima? Štrajkački zahtevi su najčešće neprecizni i ne odražavaju ili ne ističu prioritetne probleme koje treba rešavati, već bivaju zatrpani gomilom zahteva zbog kojih neretko od drveće nije moguće videti šumu…
Ne mogu da se otmem utisku da je neko svesno činio sve da štrajkovi postanu naša svakodnevnica od kojih nam je svima više muka, a najviše onima koji u njima učestvuju. Štrajkovi, protesti, blokade… su postali naša jalova, drugima uglavnom nerazumljiva, besciljna i bezuspešna svakodnevnica. Da li se još neko pita – da li je to nekome bio cilj? Možda je baš poslodavac koji zapošljava najviše radnika u Srbiji (dakle „država“ tj. oni koji nam u njeno ime piju krv), preko svojih (sindikalnih) satelita namerno usmerio proteste ovako, da bi ih obesmislio?
Štrajk nije igra! Štrajk je ozbiljna stvar! Svaki štrajk je rizičan! Svaki štrajk je štetan i po organizatora i po onoga prema kome je usmeren! Zato sa štrajkovima, protestima, blokadama… treba biti krajnje oprezan. Oni ne smeju postati svakodnevnica, jer time gube svoju oštrinu. Oni ne mogu biti česti, ali kad se organizuju, moraju biti efektni! Najsloženiji i najodgovorniji posao sindikata je oprganizovanje štrajka. On mora biti organizovan tako da na najbezbolniji način, isključivo kada su iscrpljeni svi prethodni modeli pregovora sa poslodavcem, za što kraće vreme postignu što bolji efekat. Iskustva sindikata u državama sa dužom sindikalnom tradicijom u kapitalizmu su dovela do nekih zaključaka koji su pretvoreni u jasno propisana pravila kojih se treba pridržavati prilikom organizovanja štrajkova i protesta. Ta iskustva treba koristiti, a tih pravila se pridržavati. Nemojmo mi uvek izmišljati toplu vodu i otkrivati rupu na saksiji. Nismo mi toliko specifični da sve treba da radimo na neki naš, specifičan način, koji nam se najčešće obija o glavu.
Učinak protesta u Srbiji, pa i ovih najaktuelnijih, je jalov. Vreme je da menjamo nešto u taktici protesta. Vreme je možda, najzad i pre svega, da prepoznamo one koji su u praksu uveli organizovanje štrajkova koji najmanje bole poslodavca, čije posledice trpe najviše oni koji protiv kojih nisu usmereni i koji izazivaju bes i osudu onih koji se zajedno sa štrajkačima i svima nama kuvaju u ovom kotlu ispod koje vatru održavaju ONI KOJI NAM U IME DRŽAVE PIJU KRV DECENIJAMA!
Sve dok zaposleni najmasovniju podršku ukazuju onima čiji su rezultati sindikalnog rada katastrofalni (ima li potrebe nabrajati ih?), dok su se istovremeno funkcioneri tih sindikata pridružili „eliti dobrostojećih“, ili dok unutar tih sindikata ne preovladaju iskreni i kvalitetni sindikalisti, kojih ima, teško se može očekivati bilo kakav pomak u načinu organizovanja i efektima protesta.
Sve dok ne shvatimo da je gomila međusobno nepovezanih sitnih protesta samo razvodnjavanje snage prema istom poslodavcu (dakle „državi“ tj. onima koji nam u njeno ime piju krv), dok ne uspemo da artikulišemo minimum zajedničkih zahteva koje mu trebamo uputiti, dok ne razvijemo metode zajedničkog nastupa pred njim, ali pre toga i jedinstvenog, složnog i nepopustljivog nastupa u protestu, dok ga ne organizujemo na pravi način (sa jasno definisanim i preciznim, svima razumljivim zahtevima, jasno definisanim planom i ciljevima protesta, uz adekvatnu obaveštenost učesnika protesta o razlozima i ciljevima protesta…) rezultati naših protesta ne mogu biti drugačiji nego kao i do sada –jalovi.
USS Sloga je odavno donela odluku da podrži i učestvuje u svim protestima i štrajkovima koji se organizuju. Naši ljudi i sindikati su učesnici štrajkova zdravstvenih radnika, prosvetara, zaposlenih u firmama u restruktuiranju, privatnom sektoru, javnom sektoru… Gde god su bili štrajkovi i protesti, u njima su učesvovali i sindikati i članstvo USS Sloge. Nismo, na žalost, još uvek u situaciji da u velikom broju tih protesta budemo i organizatori. Svojom pripadnošću drugim sindikalnim centralama, zaposleni u Srbiji su za tu ulogu ovlastili druge. Čuvajući deklarativno ( a sve više izlazi na videlo i kako i zašto ) priznatu „reprezentativnost“, rukovodstva tih sindikata nisu spremni za saradnju sa nama, što dodatno umanjuje snagu radništva pred poslodavcima. Stvari se , u tom pogledu, odvijaju u dobrom pravcu. Mi rastemo i sve više zaposlenih USS Slogu prepoznaje kao istinski radnički sindikat. Nadamo se da ćemo uskoro imati dovoljnju podršku radnika koja će nam omogućiti, između ostalog, i da organizujemo adekvatan i kvalitetan otpor onima koji nam godinama piju krv, dakle onima koji nam u ime države vladaju.