Konstantno urušavanje materijalnog statusa i uslova rada zaposlenih u zdravstvenim ustanovama dovodi do toga da trpe pacijenti.
Velikom broju zaposlenih na određeno radno vreme prestao je ili će prestati radni odnos.
Pošto je onemogućeno zapošljavanje, zdravstvene ustanove ostaju bez obučenog i dragocenog stručnog kadra.
Zaposleni su primorani da rade prekovremeno, a zbog nedostatka potrebnog broja izvršilaca, čak i na mestima sa posebnim uslovima i sa skraćenim radnim vremenom.
No, tu se stvara novi problem. Mnoge zdravstvene ustanove nisu u mogućnosti da zaposlenima isplate adekvatnu finansijsku naknadu.
Situacija u apotekarskim ustanovama je takođe alarmantna. Državne apoteke su se suočile sa ozbiljnim finansijskim problemima.
Uslovi rada i opterećenje zaposlenih u zdravstvu, dovode do ogromnog nezadovoljstva, kao i želje za odlaskom u inostranstvo.
Zakon o radu i smanjenje zarada u zdravstvu su „prošli“ bez ikakvog otpora reprezentativnih sindikata, onih koji sede u takozvanom trouglu takozvanog tripartitnog socijalnog dijaloga, zaglibljeni u ličnom mulju i sopstvenim interesima.
Postavlja se racionalno pitanje, kome je u interesu loš zdravstveni sistem u Srbiji, osim MMF-u i Svetskoj banci.
Njih ionako zanimaju samo kamete od kredita koje zovu „aranžmanima“ i koje svakoj nesposobnoj Vladi na ovome svetu daju široko, bacajući čitave generacije u dužničko ropstvo.
Na kraju, treba li da „pocrkamo“ da bi MMF i Svetska banka, te belosvetske zelenaško lihvarske organizacije bile zadovoljne?
Smatramo da se predugo ćutalo i da je strpljenju zaposlenih u zdravstvenim ustanovama Srbije, kao i pacijentima došao kraj.
.