( POLITIKA, 21.12.2013.) – Bezbroj puta su nam naši sindikati u poslednjih desetak godina najavili vruću jesen, izlazak na ulice, proteste, demonstracije… Pompezne najave završavale su se uglavnom na rečima, a masovnih, organizovanih i što je najvažnije efektnih štrajkova gotovo da nije bilo. Sve se završavalo na sporadičnim protestima, poput nedavnih u Priboju ili Kruševcu.
Zato i sada, kada sindikati najavljuju proteste, ukoliko se novi zakon o radu usvoji u predloženom obliku, od njih ne strahuju ni država ni poslodavci.
Za to vreme, u Hrvatskoj su pokazali da dobro organizovana sindikalna borba može da ima efekta. Nakon reakcije sindikata tamošnja vlada je pre desetak dana povukla predlog njihovog zakona o radu. Masovan radnički bunt mogli smo videti i na ulicama gradova Grčke i Španije, a teško da se u ovim državama živi gore nego kod nas.
Zašto je vruća sindikalna jesen u Srbiji postala izlizana fraza koja se ponavlja svake godine? Zbog čega naši sindikati ne uspevaju da okupe stotine hiljada radnika ili barem budu ravnopravan pregovorač koji bi mogao da utiče na promenu teksta zakona, a ne da kao sada napuste radnu grupu kada se ne slažu sa predlozima?
Najpre, sindikati u Srbiji nemaju kontinuitet i kredibilitet poput onih u najvećim evropskim državama gde su ozbiljan partner i protivnik i kapitalistima i državi. Izneverena očekivanja nakon demonstracija u proteklih dvadesetak godina demotivišu mnoge građane da ponovo izađu na ulicu i pobune se. Zato rukovodstva sindikata ne uspevaju da motivišu članstvo da prekine rad. Samim tim, i njihov uticaj u radnim grupama za pisanje zakona, poput najnovijeg o radu, daleko je manji.
Dalje, i same sindikalne vođe često su radile nešto što im uopšte nije posao i nema nikakve veze sa takozvanom industrijskom demokratijom. Svi se sećamo da su prošle godine najavljivali proteste i zbog rasta cena namirnica. Na kraju ni tih protesta nije bilo. Osim toga, ima i čelnika sindikata koji su zagazili i u privatni biznis i politiku, bili suvlasnici čak i jednog manjeg trgovinskog lanca u Beogradu koji je doživeo krah. Utisak je i da mnogi lideri sindikata u prethodnom periodu zbog ličnih sujeta nisu dovoljno sarađivali.
Sve ovo je mnoge od njih trajno iskompromitovalo.
Ali, da ne bude zabune, Srbiji su, kao i svakoj drugoj državi potrebni jaki, dobro organizovani i kredibilni sindikati. Naročito kada znamo da nas čeka teška 2014. godina u kojoj će na ovaj ili onaj način biti rešena sudbina preduzeća u restrukturiranju i kada nas možda čeka talas stečajeva.
I za kraj, javna rasprava o Nacrtu novog zakona o radu je počela juče. Još mesec dana je našim sindikatima ostalo da pokažu da li mogu da promene odredbe sa kojima se ne slažu i za koje tvrde da će obespraviti radnike. Sindikalna (ne)moć biće na velikom testu u narednih mesec dana.