Zrenjanin – Beograd, 24.11.2016. – Trebalo je 14 godina da velika fabrika lekova ne nađe lek za sebe i da se ugasi – bankrotira. Agoniju radnika Jugoremedije država Srbija nije počela da ispituje, iako je to jedna od 24 sporne privatizacije čije je preispitivanje zahtevala Evropska unija.
U traganju za što bržim uništenjem ove, nekad velike, fabrike bilo je svega: privatizacije,poništenja privatizacije, radničkog upravljanja, uzimanja kredita, refinansiranja kredita, stečaja, a ovih dana je finalizovano bankrotom.Bankrot je vrhunac stečaja, šlag na stečaju, zaključana vrata fabrike, to je situacija koja prekida svaku nadu za oporavak fabrike. Ono šta dolazi posle bankrota je likvidacija. Sva pokretna i nepokretna imovina se prodaje, a od prikupljenih sredstava se namiruju poverioci.
Ova fabrika je nekada značila mnogo za stabilnost Zrenjanina i srednjobanatskog okruga. Od 2002. ona je postala plen pojedincima, iz raznih političkih partijakoji su se našli u vlasti. Svaka vlast u poslednjih 14 godina dala je svoj doprinos kako bi uništila ovu fabriku i njeno radništvo. Ovaj političko ekonomski koncept ne štiti radnike nego udovoljava apetitima oligarhije.Pritajeni neoliberalni pristup ne da se sakriti ispod providne i veštačke demokratije.
U vremenima u kojima je Jugoremedija bila profitabilna fabrika, radnici su imali visoke plate. Kapitalističko neoliberalni prevrat političkih vetrova, dao moć pojedincima nad radništvom. Prvo uništi radnicima fabriku i narodu platežno dostupne lekove, a onda otvori više manjih, privatnih fabrika s istom proizvodnjom, s minimalno plaćenim radnicima i skupim lekovima za narod.
Radništvo i građanstvo mogu da pevaju: „Ain’t no love in theheartofthecity (country) …“ ili da se udruže i pokušaju da izmene svoju nevolju.
Autor: Mr. Dejana Pataki
…