Izvor: mediagroup021.rs, 20. avgust 2015. – Pre tri i po meseca je obeležen još jedan u nizu praznika rada masovnim izlaskom radničke klase i svih onih koji se tako osećaju na proplanke i izletišta naše zemlje ponosne, daleko od mesta mesta zbivanja radnje koja je dovela do toga da Prvi maj bude neradan dan. Da nismo u Srbiji, ovaj intervju bi bio zakasnela reakcija na prošla događanja, međutim kod nas nikad nije dosadno. Uvek ima o čemu da se priča i piše. Pravo na rad je postalo privilegija, obrnuli smo pun krug i došli na početak priče. Šta o svemu misli predsednik sindikata „Sloga“ Željko Veselinović, saznaćemo iz redova koji slede.
Leto je i čini se da su u Srbiji sve aktivnosti zamrle, pa i sindikalne. Iz Vlade se najavljuje nova tura otkaza na jesen, šta će sindikat učiniti po tom pitanju?
Po pitanju novih otpuštanja na jesen, na žalost mislim da se ništa ozbiljnije neće dogoditi iz razloga što se vruće jeseni najavljuju godinama unazad, a na kraju ništa od toga. Dokle god su lažno reprezentativni sindikati produžena ruka vlasti i dokle god ih svaka vlast favorizuje i plaća za nerad i aminovanje antiradničkih zakona do tada se ništa nabolje neće desiti. Doduše, moram da kažem i da su naši radnici praktično kukavice, jer veoma mali broj se odlučuje da se bori za svoja prava kroz proteste ili štrajkove. Na takve poteze se odlučuju parcijalno i po pravilu onda kada je sve gotovo, tako da mislim da će i ova jesen proći isto kao i svaka ranije, a to znači priča i prazne pretnje bez akcije. Mi ćemo se kao Udruženi sindikati Srbije Sloga u zavisnosti od poteza Vlade odlučiti na vid protesta ili borbe, kao i od spremnosti ljudi da nas slede i idu za nama. Mi ćemo probati, a na radnicima je hoće li na to pristati ili ne. Ukoliko budu pasivni spasa im nema, ni njima, a ni nama sindikatima, jer ne može ni jedan general u borbu bez vojske, ako vojska počne da se povlači svaka bitka je unapred izgubljena.
Kako komentarišete to da u Srbiji, čini se, jedino Vlada radi, dok je nazposlenost i dalje veoma velika?
Vlada Srbije radi upravo sve suprotno od onoga sto je obećavala, a to su otpuštanja, smanjenje plata i penzij , gašenje i uvodjenje stečaja u firmama u restuktuiranju. Jedno pričaju, drugo rade, treće misle. Medijska blokada na svakom koraku. Tabloidne televizije i novine rade svoj posao ispirajući narodu mozak sa raznim „parovima, farmama, velikom braćom“ i sličnim rijalitijima koje i služe za zatupljivanje naroda i skretanje pažnje sa ozbiljnih problema i naravno da fingiranim statističkim podacima i laznim fantomskim zapošljavanjem zamazuju narodu oči. Činjenica je da nezaposlenost u Srbiji nikada veća i da na 1.650.000 zaposlenih imamo vise od 800.000 zvanično, a preko milion nezvanično nezaposlenih. Po čemu ispada da je nezaposlenost veća od 35% što je istorijski neuspeh i istorijski minimum. E sad, dokle god narod bude ćutao, dokle god takve laži budu prolazile, dotle će takvu „naučnu fantastiku“ slobodno moći da nam serviraju svaki dan. Uskoro očekujem da čujem priče i da smo jači ekonomski i od Nemačke, Švedske, Norveške, Švajcarske i drugih zemalja sa najkvalitetnijim životom.
Uloga sindikata u Srbiji je obesmišljena, mišljenje je većine. Kada će sindikalna borba početi da daje razultate, a da to nisu letovanja,polutke, luk ili krompir na rate?
Sindikati će biti ovakvi, na žalost,dokle god radnici budu to dozvoljavali. Kada bi radnici bili svesni, kada bi bili članovi sindikata zbog ideje, a ne radi zbog polutki i pozajmica, sindikat će biti kao zadruga ili str. Mi na žalost nemamo kulturu sindikalnog organizovanja, imamo posvadjane i podeljene sindikate i lidere, država ima svoje sindikate kojima manipuliše, ima druge koji jedva čekaju da udju pod skute vlasti i jedan mali broj gde smatram i nas kao nezavisne organizacije koje pokušavaju, dosta bezuspešno da promene neke stvari. Državi treba ozbiljan zakon o sindikatima, potpuna nezavisnost sindikata od svake vlasti, podela sindikalne imovine i promene na čelima svih sindikata da bi uopšte moglo i doći do bilo kakvog vida saradnje. Kada nismo uspeli da se jedinstveno borimo protiv zakona o radu, onda nećemo uspeti ni u čemu drugom, tako da mislim da sindikati ukoliko ne nadju snagu za takve promene i reforme doći ćemo do toga da više necžće ni postojati. Pre samo 15 godina sindikalna organizovanost je bila više od 80%, dok je danas samo oko 25% sindikalno organizovanih sa trendom smanjenja i to je poražavajuca činjenica protiv koje se ne mozemo boriti, jer se svakoga dana gase firme i radnici ostaju bez posla.
Imaju li sindikati pravo na političku opredeljenost ili treba strogo da se drže radničkih prava?
Sindikati imaju pravo da se organizuju i deluju politički kao svuda u normalnom svetu. Svako ko kaže da sindikat ne treba da se bavi politikom prosto govori neistinu, jer svuda u svetu su članovi sindikata i članovi parlamenta tih zemalja. U Americi ukoliko predsednički kandidat ne dobije podršku sindikata ne može nikada biti izabran za predsednika. U Nemačkom Bundestagu više od polovine članova potiču iz sindikata. Slično je i u mnogim drugim zemljama. Razlog za to je taj da se samo kroz parlamente gde se zakoni i donose može boriti protiv tih zakona, ali ta istina nije prihvatljiva ni za većinu političkih partija, a ni za neke sindikate jer tako čuvaju svoj monopol. Bilo je izolovanih slučajeva kada su pojedini predstavnici sindikata bili članovi skupštine, ali bezuspešno. I mi smo na poslednjim parlamentarnim izborima imali jednog svog predstavnika koji je tu ušao sasvim slučajno greškom onih koji su predali listu, a ne našom voljom i veoma brzo posle ulaska u parlament iskljucen je iz sindikata zbog kršenja statuta i sporazume koje je sindikat potpisao, pokušao je da za račun pojednih ljudi iz vlasti uruši sindikat iznutra, kada u tome nije uspeo presao je u partiju krupnog kapitala i izdao radnicke interese. Praktično je za novac prodao radnicžčki mandat. Svuda u svetu se za kradju odgovara na sudu, a jedino se ovde preletači nagradjuju. Na svu sreću postoji i sud javnosti tako da ćemo od jeseni krenuti u jednu veoma jaku kampanju vraćanja našeg mandata od nemoralnog poslanika, a verujem da će ta kampanja biti interesantna svima, pa čak i tabloidima, jer nam je cilj da svima pokažemo da se kradja ne isplati. U svakom slučaju verovatno ćemo i u narednom periodu biti politički angažovani, sa kime za sad ne znam, ali vrlo brzo ćemo doneti i tu odluku u zavisnosti od nivoa izbora koji budu raspisani, naravno da ćemo ovaj put birati kvalitetnije kandidate. U međuvremenu je sindikat osnovao i Pokret radnika Sloga kroz koji ćemo nastaviti političku borbu i gde želimo da budemo avangarda u sindikalno političkim utakmicama. Verujem da ćemo kroz taj pokret i u nekoliko opština i gradova izaći i samostalno na izbore gde ćemo siguran sam ostvariti dobre rezultate.
Postoji li razvijena sindikalna mreža u privatnim preduzećima ? Koliki je realni uticaj sindikata u njima?
Što se tiče privatnih preduzeća situacija je veoma loša, jer u većini tih kompanija sindikati ne postoje. Postoje mahom u onim firmama gde su privatnici kupili preduzeće, zadržali osnovnu delatnost i gde je sindikat praktično nasledjen. Postoji možda u jos nekoliko grinfild kompanija, pre svega mislim na firme iz Nemačke ili Amerike koje imaju dugogodišnju tradiciju sindikalnog organizovanja i koji ne brane formiranje sindikata. Tu je isto teško, ali smo uspeli u nekolicini i da potpišemo kolektivni ugovor koji se poštuje. Navešću samo neke od primera kao sto su Leoni iz Prokuplja, Kuper Tajers iz Kruševca, Dekslenmajer iz Zrenjanina, Eaton Elektrik iz Sremske Mitovice i možda još neki mali broj. Tamo gde su vlasnici domaći poslodavci na sindikate se gleda kao na neprijatelje i tu je praktično nemoguće osnovati sindikat, jer taj ko se odluči na taj potez, uglavnom se suočava sa otkazom ili premeštanjem na niže radno mesto. Najgora situacija je u Koreanskoj Juri gde smo i na sudu dokazali da su Koreanci tukli, maltretirali i otpuštali radnike. Sve one koji su probali da formiraju sindikate otpustili su istog dana. Mi smo uspeli da ih dobijemo na sudu, ali na žalost sindikati nisu zaživeli.
Gde je sindikat danas ?
Sindikat nikada nije bio na nižim granama. Mnogo je faktora od kojih sam neke već i naveo zbog čega je to tako. Tek kada se sindikati iz korena reformišu, kada država bude prestala da bogato nagradjuje pojedine sindikate i sindikalce za lojalnost možemo očekivati neki pomak, ali mislim da se to neće dogoditi skoro, jer svakoj vlasti odgovaraju poslušni sindikati koji pritom i nisu skupi i čime država kupuje socijani mir.
Kako vidite Vašu ulogu, sindikalnog vođe u budućnosti?
Lično se veoma dugo bavim sindikatom. Počeo sam jako mlad. Prošao u sindikatu sve instance, od poverenika u pogonu fabrike, pa do predsednika Republickog sindikata. Uvek sam išao težim putem i mislim da sam u sindikatu dosta dugo i da je sada vreme za jedan novi sindikalno politički život. Želja mi je da se politički borim za sindikalne i radničke ideje, da probam da promenim imidž sindikata na bolje i da probam da uvedem zapadni model sindikalnog organizovanja u Srbiji. E sad, želje su jedno, a realnost nešto sasvim drugo, tako da ćemo videti šta će biti od toga. Do tada teren, protesti, štrajkovi i ulica. Tu se lično najbolje snalazim.
Ima li nam spasa?
Za nas spasa može biti samo onda kada kao ljudi postanemo bolji, kada rešimo da uzmemo sudbinu u svoje ruke i kada budemo rešili da se borimo i izborimo za svoja prava. Sami smo krojači svoje sudbine i dokle god to ne uradimo biće nam sve gore i gore.
razgovarao Slobodan Jovanović