Autor: Srećko Mihailović –
Da li radnici sa jastućićima slede primer Tomislava Nikolića i Naprednjaka, mislim na ono sa stiroporom. Gladovanje im pak sledi, ovako ili onako? Smejali su se Tadić i drugovi stiroporu i Nikolićevom gladovanju. A danas znamo ko se poslednji osmehnuo. Ne znam da li se sada Nikolić i Vučić podsmevaju radnicima sa jastučićima, ali znam ko će poslednji da se smeje!
Na plakatu za film „Svakodnevna pobuna“ (potpisuju ga braća Riahi) pročitao sam da je drugačiji svet moguć – u bioskopima! Ne verujem da je drugačiji svet moguć samo u bioskopima. Verujem i znam da je drugačiji svet zaista moguć i izvan bioskopa. A ako nije tako, onda – Svi u bioskop! Zar nije osvajanje bioskopa počelo već pre neki dan!
Nama se obećava drugačiji svet, putem reformi. Zaboravlja se pri tom da je tajni cilj gotovo svake reforme da se naizgled sve menja a da stvarno sve ostane isto (Francuzi imaju prigodnu poslovicu o ovome). Teško je, dakle, da se drukčiji svet može praviti bez revolucije. A revolucija ima raznih. Označene su bojama (kolor revolucije: crvena, žuta, narandžasta…), tkaninama (baršunasta, plišana…), cvećem (jasmin, lala, lotus), mesecima (februarska, oktobarska), količinom krvi, stepenom nežnosti… Ona „naša revolucija“ iz 2000. godine imenuje se kao oktobarska a ređe kao buldožer revolucija. Ako je to bila revolucija, onda je valjda ono što je došlo posle 12 revolucionanih godina, ništa drugo do kontrarevolucija. Kontrarevolucija je započela gladovanjem, žedjovanjem i sedenjem na stiroporu, a danas se realizuje putem reformi koje su sada najočitije u novim oblicima pokornosti krupnom kapitalu i u jeftinoj radnoj snazi potrebne tom kapitalu. Nosioci tereta prethodne revolucije, potonje kontrarevolucije (ili obratno), kao i aktualih reformi, jesu radnici. Takva su pravila moderne civilizacije, uostalom, zna se da magarca ne zovu na svadbu da bi se družio sa mladom.
Naznačene strukturalne promene mogu se prikazati pomoću dva dogadjaja-metafore i na osnovu jedne komparacije. Naime, dva nedavna događaja javljaju se kao dve snažne metafore našeg odnosa prema drugačijem svetu. Prvi događaj-metafora je Tomislav Nikolić „na stiroporu“ i u protestu putem odbijanjem vode i hrane, a drugi događaj-metafora su radnici IKL-a sa jastučićima ispred sedišta Naprednjačke stranke (a može se navesti i ono sečenje prsta, vezivanje lancima za fabričku kapiju, ležanje na pruzi i još mnogo sličnih individualnih protesta).
Tomislav Nikolić i ortaci su izboksovali ono što su hteli, vanredni izbori su bili raspisani i završeni tako kako su završeni. Radnici nisu uspeli ni u čemu. No, u slučaju „Radnici IKL-a sa jastučićima“ su pokazali da su na pravom putu. Oni su dolaskom pred sedište Naprednjaka pokazali da znaju gde stanuju operativci moći. Sa jastučićima su pokazali da znaju pred kim treba prosternirati! Znaju oni gde se nalazi, da navedem Vladimira Iliča, “komitet za upravljanje interesima kapitalista”. Znaju oni pred kim valja metanisati, pred kim treba pasti na kolena. A pomenuto jastuče ima tek simboličko značenje k’o što to onomad Tomisav Nikolić reče za ono parče stiropora.
Prošlo je gotovo četiri godine od kada je Nikolić započeo tzv. stiropor (kontra)revoluciju i (kontra) revoluciju gladovanjem, i evo ga gde je sad! Da li su vođe današnje opozicije spremni da uče od Nikolića? Teško, potcenjuju ga oni i danas. I Vučića. Valjda čekaju da ovima dosadi vlast, pa da se povuku u mirovinu a opoziciji ustupe fotelje!
Da li radnici sa jastućićima slede primer Tomislava Nikolića i Naprednjaka, mislim na ono sa stiroporom. Gladovanje im pak sledi, ovako ili onako? Smejali su se Tadić i drugovi stiroporu i Nikolićevom gladovanju. A danas znamo ko se poslednji osmehnuo. Ne znam da li se sada Nikolić i Vučić podsmevaju radnicima sa jastučićima, ali znam ko će poslednji da se smeje!
Pošteno rečeno ne verujem da se pomenuti dvojac podsmeva radnicima sa jastučićima a pogotovu gladovanju pomenutih, imali su Nikolić i Vučić petice iz marksizma. Da nije tako ne bi iz petnih žila zapeli da ostvare onaj Lenjinov komunistički san po kojem će svaka čistačica moći da upravlja državom ili barem nekim preduzećem. Dobro de, ne treba ovo kod nas shvatiti doslovno; ne baš čistačice, ali zato konobari, poslastičari, taksisti… Uostalom, zar Tito nije bio bravar za kojim i danas žalimo (Bravar je bio bolji!).
Da li vođe opozicije mogu da uče od radnika IKL-a? Da li mogu da se pojave pred Vučićem sa jastučićima? U stvari, prevario sam se, možda su radnici učili od vođa opozicije. Mislim na one „opozicionare“ koji su se ponudili i još se nude Naprednjacima, što sa jastučićima, što bez jastučića, što u kleku, što u nekom sličnom položaju. A možda su hteli samo kniks da naprave, a jastuče je tu za svaki slučaj, da ako zatreba spuste desno koleno na nešto mekše. Međutim, ko pođe sa jastučetom da puzavo iskaže čast vođi i zatraži milost, po pravilu, završava u ćošku, klečeći golim kolenima na zrnevlju kukuruza.
Mogli su vrli opozicionari nešto drugo. Da se, na primer, pridruže radnicima IKL-a (ako bi ih ovi pripustili u svoje redove), pa da zajedno kleče. No, kad tamo ne bi sindikata, zašto bi političari!
Na kraju, želeo bih da čitalac obrati pažnju na jednu komparaciju sa jednim fenomenom iz života mrava. Pozivam se na tekst biološkinje Dragane Čučak sa PMF Univerziteta u Novom Sadu (http://bioloska.blogspot.com/search/label/Sociologija). Na jednom mestu u svom radu o mravima pomenuta autorka se pita ima li otpora unutar kolonije mrava prema mravima robovlasnicima. Sledi objašnjenje. “Kada parazitska vrsta mrava Protomognathus americanusa izabere i napadne koloniju Temnothorax longispinosus, ona pobije sve odrasle jedinke u njoj a zatim ukrade i odnese njihove potomke u svoj mravinjak gde ih prisiljava da hrane i vode brigu o njihovim larvama.” Poenta je u nalazu jedne novije studije koja “pokazuje da porobljeni Temnothorax longispinosus radnici, povremeno prave ‘pobune’ u kojima ubijaju larve svojih okupatora, tj. larve Protomognathus americanus.” Dragana Čučak zaključuje “da je ovo ponašanje prisutno i kod ostalih kolonija insekata sa oblicima socijalnog parazitizma i robovlasništvom.”
E ljudi moji, svašta čovek može da vidi kod ovih insekata. Daleko bilo!
* Autor je koordinator rada Centra za razvoj sindikalizma –www.sindikalizam.org