Autor: Srećko Mihailović –
Kako se Tarabićima javljalo u vreme donošenja Zakona o radu: Semjuel Parnel se premeće u grobu, a Jaša Prodanović se nešto meškolji.
Da podsetim, Semjuel Parnel je onaj stolar koji je u zimu 1840. godine pristigao na Novi Zeland i odmah se zaposlio. Bilo je takvo vreme, uslove je postavljao radnik, a ne poslodavac. Tražio je Parnel „tri osmice“: 8 sati za rad, 8 za odmor i 8 za san. Po legendi rekao je: I nisam lud, ovo nije London i ovde nemate mnogo stolara, ili nešto slično. I nije samo kvaka u tome što je postavio pravilo koje danas, posle više od 170 godina, radnici u Srbiji ne mogu ni da sanjaju, već što je otkrio zakonitost – kad je radnika malo, mogu da postavljaju uslove, kad ih je mnogo, uslove postavljaju poslodavci. A naši današnji političari i ekonomisti, vođeni principom: Što se jače pritisne, jače odskače, dedukuju pravilo: Što više radnika otpuštamo, smanjujemo broj nezaposlenih! Tarabići ne objašnjavaju meškoljenje Jaše Prodanovića. Nikako to nije zbog dolaska žutih (ne mislim na Demokrate), niti što je bio potpredsednik Vlade Federativne Narodne Republike omražene Jugoslavije. Možemo pretpostaviti da je u pitanju njegovo zalaganje za uvođenje osmočasovnog rada u Kraljevini Srbiji. Naime, pouzdano nam se javlja da je meškoljenje u grobu počelo kada se u nevidljivoj vampirskoj ruci tržišne pravde našao još jedan pregršt radničkih prava. A taj Jaša Prodanović, pa to je onaj koji je kao ministar narodne privrede 1907. ili nešto kasnije (1910), po mneniju onih Srba koji vole da su u svemu najprviji, zaslužan što je Srbija „prva u Jevropi“ uvela osmočasovno radno vreme (!?!). Hvala bogu što ga sto godina kasnije nije prva ukinula!
Četrnaesta godina 21. veka ne zaslužuje da bude poređena ni sa prošlom, ni sa pretprošlom godinom, niti sa srećnom novom godinom. Nekako se nameće poređenje sa onim godinama između ubistva poslednjeg Obrenovića i Prvog balkanskog rata. Godina na izmaku biće istorijska po tome što su ukinuta neka radnička prava koja su srpski radnici i sindikati osvojili još pre sto godina. Na početku prošlog veka, kada je Srbija bila manje brojna (nekoliko puta) i kada je radnika bilo mnogo manje nego danas i kada je imala manje pismenih ljudi nego što danas ima doktora nauka, sindikat je uspevao da na ulice izvede srazmerno nekoliko puta više radnika nego što sindikati danas mogu. Evo primera tadašnje radničke borbe i ponašanja tadašnje države (daleko bilo ne ponovilo se) u martu 1907. godine okončan je štrajk radnika Fabrike šećera na Čukarici dovođenjem novih radnika, a u sukobu sa žandarmerijom ubijena su četiri radnika. A da li je u Srbiji u prethodnih četvrt veka uopšte i bilo nekog socijalnog bunta, osim pojedinačnog? Osim ako u socijalni bunt ne uračunamo ona čekanja po redovima i eventualne tuče između čekača. U ovom kontekstu značajno je uočiti poštovanje tradicije od strane sadašnje naše vlade. Prema Zakonu o radnjama iz 1910. radni ugovor, koji se obično sklapao na godinu dana, mogao je biti raskinut i pre zakonskog roka, a bez nadoknade, ako je u datoj firmi bilo štrajka. Prema najavama iz vlade današnje Srbije, pomenutu meru primenjivanu pre sto godina valja očekivati i u slučaju nastavnika i profesora koji su ovih dana štrajkovali, a koji nastavljaju sa štrajkom iako su upozoreni da to ne čine! U stvari, nije naročito pametno porediti odredbe iz pomenutog Zakona o radnjama iz 1910. godine i zakona o radu iz 2014. godine jer bi nas to vodilo ne u omrznutu jugonostalgiju prema vremenu od pre 30-40 godina, već prema socijalnoj nostalgiji za vremenom od pre 100 godina. Naime u tom Zakonu o radnjama maksimalno radno vreme je određeno za industrijska preduzeća i zanatske radionice na 10 sati, a za trgovačke radnje na 12 sati dnevno. O, po nečemu su početak 20. veka i početak 21. veka isti. Niti se poštovao onovekovni Zakon o radnjama, niti se poštuje ovovekovni Zakon o radu. Tradicija je tradicija, a mi smo narod koji se drži tradicije!
Hteo sam da podsetim na pravilnost koju je uočio stolar Parnel: Kad je stolara malo, oni diktiraju uslove radnog ugovora! A šta onda kada je stolara mnogo, a poslodavaca malo? Hoću da kažem da su tada sindikati potrebniji nego ikad. Kao što su potrebni ovih godina, i sledeće, na primer! Kad god se poremeti relativna ravnoteža (nameravana ili iznuđena) u odnosima rada i kapitala u kojoj jedna i druga strana iskazuju određeno zadovoljstvo, postavlja se pitanje kapaciteta organizacija koje zastupaju jednu, odnosno drugu stranu. Kad god tzv. sukob rada i kapitala (radnika i kapitalista) proizvede veliku štetu za radnike, pojačava se potreba za sindikalnim organizovanjem i jakim sindikatima. Protekla, 2014. bila je upravo takva. Mnogo toga se prelomilo i prelama preko leđa radnika, a kapaciteti organizacija koje ih predstavljaju i zastupaju su ispod nivoa radničkih potreba za predstavljanjem i zastupanjem. Sve političke partije u Srbiji su kapitulirale pred kapitalom (kapitalistima), nevladine organizacije su uglavnom postale državne i profitne organizacije, pa su tako ostali samo sindikati. A oni, takvi su kakvi su, u ovom trenutku boljih nema. I kao na kraju, kao u našem političkom herbarijumu i kao u onoj pesmi Enesa Kiševića: „Svima je kao lijepo. /Svima je kao dobro. /Svima je kao ludo. /I ti si kao sretan“. Srećan vam kapitalizam u, kao srećnoj, novoj godini, drugovi radnici i sindikalci!
Autor je sociolog, saradnik Centra za razvoj sindikalizma