PIŠE: Aleksandar Bećić
Sutra će u Beogradu, pred zgradom Vlade Srbije, u podne biti održani protesti. Iza njih stoji nova organizacija, po imenu Srpski sindikalni front. Organizacija koja želi da spreči usvajanje novog zakona o radu i novog zakona o štrajku.
Nažalost, već vidim kako će mnogobrojni koji su ostali bez posla u vreme protesta na beogradskim ulicama sedeti u svoja četiri zida i očajnički gledati u telefon koji samo što nije zazvonio. Njih, naravno, na neki novi posao treba da pozove „ona veza“. „Onaj rođak“ što je sada u kabinetu kod „onog ministra“. Ili „onaj komšija“ što je pre dve godine „lepio plakate i sedeo na stiroporu“.
Naravno, telefon neće zazvoniti. Jer su i „rođak“ i „komšija“ na neodložnim sastancima. Gde bi drugo bili.
Svako je na mestu koje je sam zamislio za sebe: neko u četiri zida, neko u kabinetu.
Srbija je postala zemlja beznađa.
I za to smo sami krivi. Zato što se već predugo rukovodimo onim „ma ćuti, seti se samo kako je bilo pre 20 godina“. I naravno, onim „ma ćuti, samo nek nije rat“. Svakom onom ko tako govori poručujem da su ti izgovori već punoletni i više se ne mogu koristiti.
Srbija je postala zemlja bez ideje. Zemlja u koju će „investitori“, ako ovakvi zakoni budu usvojeni, doći samo i jedino kao robovlasnici.
I nikako drugačije.
Jer je radnik u Srbiji plaćen manje nego radnik u Kini. I to je već – zvaničan podatak, kojim se, nažalost, neki funkcioneri hvale pred strancima.
„Srbin će, bre, da sve podnese samo ako mu zapretiš otkazom“, odavno govore privatnici.
„U ovo krizno vreme najvažnije je sačuvati kakav takav posao“, govori čak i jedan (barem jedan) aktuelni ministar.
Srbin užasno dugo trpi. I kad kažem Srbin – mislim na državljanina ove zemlje, a ne na pripadnika određene nacije.
A dokle?
Dokle ćete, nezaposleni i neplaćeni radnici, da trpite da vam nameću nove zakone? Dokle ćete pristajati da vam uskraćuju prava koja su vam garantovana Ustavom? Dokle ćete, gladni, očerupani i poniženi, da sedite u svoja četiri zida i da čekate na taj poziv? Zar mislite da vas se „rođak“ i „komšija“ sećaju? Ne. Izbrisali su oni vaše brojeve telefona. Ili su u svom mobilnom umesto vašeg imena napisali „ne javljaj se“.
Nekad davno, u ovoj zemlji su na demonstracije za pravdu izlazili i radnici, i građani, i seljaci, i privatnici.
Ako želite čas istorije, podsetićemo vas: 1941. 1991. 1997. 2000. Ima takvih primera još. I tad je bilo i ratova, i sankcija, i režima i neprijatelja.
A sad? Sad smo sami sebi postali najveći neprijatelji.
Zato što dozvoljavamo da se usvoje zakoni nedostojni čoveka.
I? Sedećete kod kuće?
Šta, u penziji ste pa vas se ne tiče? A imate li dete koje završava fakultet i koje uskoro treba da počne da radi? Pa kako će da radi? Pola vremena? Za pola plate? Ionako bedne i osakaćene?
Studirate pa vas se to ne tiče? A majka i otac će vam zauvek slati novac – pa čak i onda kada bude trebalo da radite?
Radite pa vas se to ne tiče? A šta ćete kada se usvoje novi zakoni o radu i o štrajku? Šta ćete kada vam gazda jednog dana dođe i kaže „dobio si otkaz“. Eto, onako, zato što će moći da kaže da je „smanjen obim posla“?
Morate protestovati. Ne za račun funkcionera u sindikatima, već za svoj račun. Jer, svaki zakon koji se usvaja u ovoj zemlji se tiče upravo vas. I onih koji dolaze posle vas.
Zato vam ne trebaju zastave. Zato vam ne trebaju parole. Zato trebate samo vi.
Ne želim da nabrajam ko sve čini Srpski sindikalni front. Ne želim ni da vam govorim o njihovim programskim načelima. Kažem vam samo jedno: morate protestovati, jer ne smete dozvoliti da u ovoj zemlji radnik bude vredan kao i pola vekne hleba. Morate protestovati jer živimo u zemlji u kojoj vlada tvrdi da je odgovorna prema svojim građanima, a radi sve suprotno. Morate protestovati jer ne smete dozvoliti da u 21. veku u Evropi postanete robovi.
Nije ovo nikakav poziv na dizanje bune. Niti je najava vrele srpske zime.
Naprotiv. Zima će biti hladna. A novčanici će biti prazni.
Posle baksuzne 2013 godine, doći će još gora, 2014. Nemojte je dočekati u svoja četiri zida, bez ideje, bez volje za život. Takvo razmišljanje ne vodi u dobrom pravcu, već u onom najgorem. A ovoj zemlji je svaki radnik potreban. Radnik. A ne rob.
Tekst preuzet sa prijateljskog sajta kolumnista.com