OVO TREBA I MORA DA SE ZNA!
Opšti nacionalni kolektivni ugovor, potpisan uoči majskih izbora 2008. godine, već maja 2009 je zvanično prestao da važi. Najveći apsurd je da se on u praksi nikada nije ni primenjivao i da je samo poslužio izbornoj svrsi.
Uoči održavanja vanrednih parlamentarnih izbora za narodne poslanike Republike Srbije, koji su održani 11. maja 2008.g, političke partije su naprasno počele da se zanimaju za probleme radnika.
Tako je u samom finišu izborne kampanje između reprezentativnih sindikata i Unije poslodavaca Srbije, a u prisustvu tadašnjeg predsednika države Borisa Tadića i ministra rada Rasima Ljajića, potpisan Opšti kolektivni ugovor koji je u narednih godinu dana trebao da ima prošireno dejstvo i da se primenjuje na sve zaposlene u Srbiji.
[box type=“info“ width=“300″ ]U sklapanju ovog “socijalnog pakta” Udruženi sindikati Srbije “SLOGA” nisu učestvovali jer su bili u fazi osnivanja i izgradnje prvog levičarskog sindikata u Srbiji, upravo znajući da se iza ove “socijalne zavese” krije jedna velika bomba u vidu radničke prevare.[/box]
Kolektivni ugovor je parafiran 29. aprila na Prvomajskoj konvenciji u Sava Centru, a potpisali su ga: predsednik Saveza samostalnih sindikata Srbije (Ljubisav orbović), UGS Nezavisnost (Branislav Čanak), Unije poslodavaca (Stevan Avramović), u prisustvu predsednika Srbije Borisa Tadića i tada aktuelnog ministra za rad i socijalnu politiku Rasima Ljajića.
Ugovor, koji je sa proširenim dejstvom trebao radnicima u svim granama da obezbedi i poveća mesečna primanja, da im omogući naknadu za topli obrok i regres, objavljen je u „Službenom glasniku“ i njegova primena je trebala da počne od 17. maja.
To je značilo da su svi poslodavci, odnosno gazde, pored plata za redovan rad, imale obavezu da svojim radnicima mesečno isplaćuju 15 odsto prosečne zarade na ime toplog obroka i jednom godišnje 75 odsto od proseka na ime regresa.
Samo dva meseca kasnije nakon stupanja na snagu i njegove objave, kolektivni ugovor je pod izgovorom svetske krize “zamrznut”, a sva prava koja su radnicima obećana i koje su ovim aktom dobili po prvi put, nestala su i raspršila poput velike iluzije, a njegova eventulana primena je gurnuta u individulna rešavanja kolektivnog pregovaranja kroz granske kolektivne ugovore.
Danas svi znamo gde smo i na čemu smo.
Na redu je Izmena Zakona o radu. Hoćemo li i tu da im damo mogućnost da nas prevare?
Posle svake promene nama je sve gore i gore. Vreme je da se radnici trgnu iz letargije kako nebi više o svom trošku gradili karijere onih koji se danas obožavaju kao Bogovi i koji misle da su elita u ovoj državi.
SLOŽNO !