Mario Reljanović 02/08/2014 | pescanik.net
Nije naročito nova niti iznenađuje informacija da socijalni dijalog u Srbiji ne postoji.
Socijalni dijalog zamišljen je kao mehanizam usklađivanja interesa tradicionalno i prirodno suprotstavljenih strana, poslodavaca i zaposlenih. U pitanju su dakle institucionalizovani, ali i neformalni načini da jedni i drugi, uz prisustvo ili odsustvo države, pokrenu i održavaju komunikaciju, saradnju, razmenu mišljenja i na taj način iznađu rešenja, prihvatljiva i kompromisna. Tripartizam i bipartizam – socijalni dijalog uz učešće države ili bez njenog prisustva – u mnogim državama u novije vreme ustupa mesto tzv. tripartizmu plus, gde osim tri pomenuta aktera svoje mesto u dijalogu nalaze i stručna i naučna javnost, organizacije građanskog društva, strukovna udruženja, udruženja penzionera i tako dalje.
Ništa od ovoga nije se dogodilo u Srbiji. Način donošenja izmena i dopuna Zakona o radu najbolji je pokazatelj da socijalni dijalog ovde nije ništa drugo do prazno slovo na papiru. I to nije tako samo danas, za vreme aktuelne Vlade, već je i ranije tako bilo. Izmenama i dopunama Zakona o radu se u tom smislu ništa neće promeniti; naprotiv, sindikati su doživeli novo poniženje i demonstraciju sopstvene nemoći u poređenju s dominantnim stavom države oličene u predsedniku Vlade i (donekle) resornom ministru, uz očekivano tiho likovanje poslodavaca.
Sindikati u svesti mnogih zaposlenih još uvek imaju onu nesrećnu ulogu dodeljenu im u nekim prethodnim vremenima. Dakle, ako su nam potrebne svinjske polutke ispod cene, prašak za veš na rate ili možda korišćenje firminog odmarališta u Banji Koviljači – učlanićemo se u sindikat. Ako naš poslodavac krši naša prava, neće nam pasti na pamet da se obratimo sindikatu, a posebno nam neće pasti na pamet ideja da osnujemo sindikat ako do tada niko to nije učinio ili ako postojeći ne funkcionišu kako bi trebalo. Na neki način i sami sindikati doprinose takvom shvatanju tako što okreću glavu od problema i smatraju da na taj način mogu da tvrde da ti problemi ni ne postoje ili jednostavno odbijaju da se na bilo koji način uključe u njihovo rešavanje. Sa druge strane, kada imaju priliku da pridobiju malo medijske pažnje, sindikalni prvaci se bez razmišljanja upuštaju u „ljutu bitku“ sa „zlim poslodavcima“, preteći socijalnim nemirima, generalnim štrajkom, političkim frazama i zamenama teza, bez ikakve volje da se neka od aktuelnih situacija zaista reši na kvalitetnim i trajnim osnovama.
Koji su osnovni faktori koji utiču na takvu klimu socijalnog nerazumevanja i nedostatka kulture socijalnog dijaloga?
Pre svega, sindikati normativno gledano „plivaju“ u poluderegulisanoj sintezi Zakona o radu i Zakona o udruženjima. Mnoga pitanja tu nisu rešena. Ona na koja propisi daju jasan odgovor, ne primenjuju se od strane sindikata, a naposletku ni od strane države. Niko ne može sa sigurnošću reći koliko ima sindikata u Srbiji, koliko svaki od njih ima članova, kao ni ono najvažnije – da li ti sindikati postoje samo na papiru, odnosno šta aktivno čine da poboljšaju obim ostvarivanja i zaštite prava svojih članova?
Sindikati su rezervisani samo za zaposlene. Pojam zaposlenog je isti u svim zakonskim rešenjima koja su kod nas bila aktuelna, a nijedno od njih nije obuhvatalo radno angažovana lica van radnog odnosa. Drugim rečima, pravo na udruživanje je rezervisano za lica u radnom odnosu, iako postoje poslodavci koji zloupotrebom loših (i sve gorih) zakonskih rešenja imaju udeo i do 100 odsto angažovanih lica po ugovoru o delu ili ugovoru o privremenim i povremenim poslovima. Ima i onih lica koja rade „na crno“, bez pravnog osnova. Ili onih koja su angažovana po raznim pravnim osnovima, pa šest meseci rade po ugovoru o delu, da bi narednih godinu dana bili zaposleni na određeno vreme. U takvoj situaciji, neretko se događa da lica koja provedu i po desetak godina kod poslodavca ne mogu ili ne smeju da se učlane u sindikat niti da razmišljaju o njegovom osnivanju.
Diskriminacija po osnovu sindikalne pripadnosti je široko rasprostranjena, posebno (mada ne i isključivo) kod privatnih poslodavaca. U takvoj situaciji su i oni koji su ucenjeni da će dobiti zaposlenje samo ako ne postanu članovi sindikata ili im se preti otkazom ako sindikatu pristupe naknadno. Tu su i lica koja se prinudno učlanjuju u „odgovarajuće“ sindikate koje indirektno sponzoriše poslodavac (eto još jedne „rupe“ u propisima koja se eskploatiše) i obrnuto – nezakonito se otpuštaju posle učlanjenja u ………
Opširnije na: http://pescanik.net/2014/08/socijalni-monolog/