PIŠE: Vladimir Radosavljević, potpredsednik Sloge
8. jun 2015.g [divider]
Upozorenje USS Sloga o ugroženosti prava sezonskih radnika i upućen zahtev vlastima da rešavaju ovaj problem, kroz tekst pod naslovom „Država da se pozabavi pravima sezonskih radnika“, otvorili su niz tema koje, smatram, traže malo detaljniju analizu radi ukazivanja na izvor, kao i putokaze za rešavanje ovakvih problema.
Koren ovog problema leži, naravno, u Zakonu o radu. To je sistemski zakon kojem je cilj da reguliše sve vrste radnog angažovanja, kao i prava i obaveze države, poslodavaca i zaposlenih. Kako aktuelnu Vladu Srbije ( a u nešto blažoj formi ovo se može tvrditi i za sve prethodne, postoktobarske) krasi , između ostalog, i manir prepisivanja „instant rešenja“ koje nude evropska zakonodavstva, bez ikakve analize preduslova koje takva rešenja zahtevaju, kao i niza pratećih podzakonskih akata, službi itd koji treba da ih prate, nije ni čudo što doneti zakon ne da ne rešava, već u najvećem broju slučajeva umnožava probleme.
Ako tome dodamo da je aktuelna Vlada ( a u tome znatno prednjači u odnosu na sve prethodne) sastavljena pretežno od onih koji nemaju ni dana radnog staža i imaju, najblaže rečeno „sumnjive“ kvalifikacije, da je za „stručne saradnike“ angažovala belosvetske politikantske hohštaplere koji u vezi Srbije imaju znanja jedino u onom domenu dok su odlučivali koliko da nas bombarduju i pobiju, a za „saradnike, konsultante, pomoćnike i sl“ mlade japije kvalifikovane stranačkom pripadnošću, poltronstvom i nepotizmom, koji optimisti bi morali da budu oni koji su očekivali da isti usvoje kvalitetniji zakon?
Možda bi se došlo do nekih boljih rešenja u javnoj raspravi koja je neophodna prilikom usvajanja ovako značajnih zakona, ali nje, setićete se, nije ni bilo. Sve je odrađeno u duhu sledeće karakteristike koja krasi ovu Vladu – duhu apsolutne autokratije velikog Vođe koji nam je mesecima objašnjavao koliko smo lenji i glupi, i kako on ima rešenje – zakon koji će nas zaposliti u gomilama fabrika čiji investitori ( iz inostranstva, naravno) svi u niskom startu čekaju usvajanje ovog zakona.
Nemoguće je na jednom mestu ukazati na sve „blagodati“ koje je novi ZOR doneo našem društvu, pa ću Vašu pažnju fokusirati na jednu temu koju je on naveliko promovisao, a direktno je vezana za problem kojim se u ovom tekstu bavim – dakle problem sezonskih radnika. To je tema prekarnih radnika, tj. prekarijata. Sam termin umnogome definiše i status tih radnika. Koren je u latinskoj reči precarius – nesiguran uz nastavak ijat– od proleterijat! Da li je, onda, potrebno bilo kakvo dalje objašnjenje? Najjednostavnije – to su radnici angažovani na povremenim i privremenim poslovima, po potrebi, i bez ikakvih garancija roka za koji će biti angažovani, definisanog radnog vremena i ostalih kategorija koje se jasno definišu prilikom redovnog zaposlenja.
Očigledna je namera usvojioca ovakvog jednog zakona da strane investitore privuku odsustvom bilo kakvih prava zaposlenih. Kada su videli da i pored poklanjanja preduzeća, subvencioniranja zapošljavanja, reklamiranja radne snage u Srbiji kao jedne od najstručnijih, a najjevtinijih u svetu nema očekivanih rezultata, vlasti su se zapitale – da li će ih privući ako od naših radnika napravimo robove? Otišli su korak dalje i kroz ZOR od nas zaista to i napravili. Efekte prema stranim investitorima još ne videsmo („ … a ka će, ne znamo…“), ali zato su domaći poslodavci naveliko počeli da koriste mogućnosti koje im je novi zakon doneo. U Srbiji je normalno zapošljavanje izumrlo! Svi koji imaju tu sreću da negde počnu da rade angažovani su preko tzv. Agencija za zapošljavanje. Takozvanih jer – evropsko zakonodavstvo poznaje termin prekarnih radnika, a kako bi se ovo tržište radne snage pravno regulisalo i kontrolisalo, prate ih odredbe zakona koje regulišu rad agencija za zapošljavanje. Po sasvim jasnim pravilima koja propisuju: ko, u kojim slučajevima i pod kakavim uslovima može kao poslodavac da uposli prekarne radnike kao i ko, pod kakvim uslovima i u kojim slučajevima može da radi kao agencija koja nudi usluge ovako zaposlenih radnika. U srpskoj verziji ovo izgleda ovako: radnik je zaposlen preko agencije koja je, uglavnom, registrovana u garaži ili šupi vlasnika agencije, i sa kojom taj radnik nema nikakvih kontakata. On odlazi svakodnevno na posao u firmu u kojoj ga obavlja i radi iste poslove, na istim mašinama, u istim uslovima rada kao i njegov kolega koji je tu odranije, i stalno zaposlen. Za obavljanje apsolutno istog posla plaćen je, najčešće, približno duplo manje od tog kolege sa kojim deli stres, znoj, vodu i vazduh… Plaća ga vlasnik fabrike u kojoj radi, indirektno preko vlasnika agencije koja ga je angažovala, a čiji se vlasnik najčešće nikada i ne pojavljuje u fabrici u kojoj su mu ljudi angažovani, niti ima ikakvog pojma šta i koliko oni rade, kakve probleme imaju itd. On za to „papirološko“ pokrivanje činjenice da se radi o ljudima koji su iznajmljeni kao sredstva rada (mašine, vozila, konji, magarci…) uzima nešto „ušura“ takoreći „nit luk jeo, nit luk mirisao“. Prezadovoljan! Poslodavac, vlasnik fabrike u kojoj su prekarijarni radnici uposleni je prezadovoljan, takođe. Došao je do duplo jevtinije radne snage prema kojoj nema nikakvih obaveza – radno vreme je „klizno“, a pitanja prevoza, ishrane, bolovanja, odmora… ne postoje.
I tako je regulisano pitanje prekarijarnog rada u Srbiji. Tamo gde ne treba, ili samo u određenim, veoma retkim slučajevima treba da ga ima. Prilikom angažovanja radnika u neposrednoj proizvodnji.
U oblastima sveta rada zbog kojih je prekarijarni rad kao termin i ustanovljen ( u slučaju Srbije najviše u građevini i poljoprivredi) u Srbiji ne funkcioniše ni u ovakvom obliku. U pomenutim i sličnim delatnostima radnici se angažuju na crno, uz direktnu pogodbu isključivo o iznosu nadnice. Agencije za zapošljavanje u ovim oblicima zapošljavanja se ne pojavljuju?! A zbog toga su izmišljene!
I šta onda imamo? Imamo to da su radnici u Srbiji nalik robovima na plantažama pamuka pre oko dva veka! Dok možeš radi, kad ne možeš crkni! Radi za nadnicu, kod gazde, kod kulaka! Imamo stotine slučajeva povređivanja, pa čak i pogibija radnika u građevini koji nisu bili ni u kakvom ugovornom odnosu sa gazdama. Imamo na hiljade ljudi angažovanih na poljoprivrednim dobrima koji na istim rade bez ikakvih ugovora, često u potpuno neljudskim uslovima. Neretko se „gazde“ prema njima odnose ne kao prema robovima, već bukvalno kao prema stoci!
To je, na žalost i na sramotu svih nas, Srbija XXI veka!
Ko je kriv za ovakvo stanje?
Ne mogu se kriviti radnici koji pristaju na ovakve uslove „upošljavanja“ ( jer ne možemo reći da se radi o zapošljavanju). Ljudi su osiromašeni, obespravljeni, gladni i razočarani. U takvim uslovima prinuđeni da prihvate bilo kakav posao. Često, ma koliko kritikovali ovakav vid upošljavanja ljudi, on predstavlja jedini način za njihovo preživljavanje.
Ne mogu se kriviti ni poslodavci! Oni koriste ono što im je zakon omogućio, a u svrhu jedinog razloga svog poslovanja – omogućavanja što većeg profita za sebe. Ne može se očekivati od njih da budu Deda Mrazovi koji će nam nešto poklanjati, više od onog što moraju. Naravno, za svaku pohvalu je što ima i takvih – koji iz ljudskih i moralnih razloga poštuju svoje zaposlene i tako se prema njima i odnose, dajući im daleko više od onoga na šta ih zakon obavezuje. Ovakvim poslodavcima svaka čast. Ali, treba reći još nešto: mi smo radnici, i mi poslodavce poštujemo. Nama su oni potrebni, i ne možemo svi to biti. A mi smo jako svesni činjenice da, taman koliko je uspeh kao radnik u Srbiji preživeti, toliko je uspeh ( uz uslov da si pošten) u Srbiji poslovati. I sigurno je da ima poslodavaca koji bi daleko više davali svojim radnicima ukoliko bi im bilo lakše da u Srbiji ostvaruju profit.
Šta tek reći za vlasnike malinjaka i ostale poljoprivrednike? Angažovanje na njihovim plantažama nekoliko godina unazad bukvalno održava u životu mnoge porodice. Ljudima kojima država ni na jedan način ne pomaže, od onog da gledaju u nebo da li će grad da im potuče rod, do podcenjivačke i ucenjivačke otkupne cene za njihove proizvode, ne može se prigovoriti ništa. Ima među njima i onih koji su sa svojim „beračima“ sklopili prava, porodična, dugogodišnja prijateljstva. Ima i onih koji se prema beračima odnose kao prema ljudima niže vrste. Ima onih koji od plantaža, voćnjaka, zasada… žive dobro, ali ništa preko toga. Ima i onih koji imaju plantaže od nekoliko desetina i stotina hektara. To su kulaci. Ne može se njihovim savestima, ljudskim karakteristikama i vaspitanju prepustiti kako će se prema angažovanim radnicima odnositi. Tu je problem, jer ima raznih… I jedni i drugi, očigledne probleme za poslovanje ne treba da rešavaju preko kičme radnika!
I dolazimo do zaključka da su jedini pravi i nesumnjivi krivci za stanje na tržištu radne snage i odnose između poslodavaca i zaposlenih oni koji u ime države upravljaju ovim društvom! Glasnogovornici koji su svojevremeno novi ZOR najavljivali kao lek za sve probleme, a pre svega Premijer i nadležni ministar Vulin, su samim tim najveći krivci. Tu treba tražiti i rešenja za ovakve probleme. Zakone koji ne valjaju treba menjati. Ukoliko to nije moguće, onda treba menjati one koji neće zakone da menjaju. Ja ne vidim drugo rešenje. A vi?