IZVOR: DANAS, SREĆKO MIHAILOVIĆ
Beograd — Sudeći po mnjenju mnogih poslodavaca i malo manjeg broja političara i tim grupacijama podrepnih analitičara i novinara, zaposleni u Srbiji žive u radničkom raju
Tj. žive i dalje u socijalizmu i slave Tita i Kardelja. No, radnički život u Srbiji je daleko od raja i sve je bliži paklu. S druge strane, i radnici preteruju kada tvrde da kapitalisti rajski žive u Srbiji – ta opaska se odnosi samo na desetine dotičnih.
Radnicima pripisan rajski život je, u stvari, onaj neotkriveni razlog zbog kojeg se pristupa (drastičnim) promenama zakona o radu, deregulaciji rada, fleksibilizaciji radnika, prekarizaciji radničke klase. Sindikati, a verujem i radnici, nisu skloni takvim promenama.
Kapitalisti, ili ako hoćemo nežniju reč, poslodavci, tome su skloni. Uočili su priliku za povećanje profita, odnosno za smanjenje troškova „poslovanja“. Na tržištu radne snage je takva konstelacija odnosa da poslodavci komotno mogu da traže najbolje radnike i da im ponude najnižu najamninu.
I u tome je kvaka. Ogromna je ponuda rada, dok je potražnja mala. Normalno je da poslodavac, koji želi da zaposli nove radnike, traži najbolje po najnižoj ceni. Oni, međutim, smatraju normalnim i da otpuste neke radnike jer mogu da nađu bolje – za manje para.
Bez deregulacije to ne ide. Zato im treba „lako otpuštanje“ a radi „lakog zapošljavanja“, pa onda opet „lako otpuštanje“ i ponovno „lako zapošljavanje“. Kao, do sada im je bilo teško da otpuste radnika. „Lako zapošljavanje“, ako ga uopšte i bude, biće zapošljavanje za manje para, na kratko vreme i pod lošijim uslovima…
Kaže poslodavački aktivista: Pa da li bi ijedan pametan čovek otpustio dobrog radnika, osim…? Zaklinjanje u bilo čiju pamet je nesigurna rabota. S druge strane, da ima pameti, svaki poslodavac bi znao da je loš radnik svaki onaj koji je prinuđen da misli samo o tome da li će sutra imati šta da jedu on i njegova porodica.
Da ima pameti u političara, znali bi da su tako nesigurni, prekarni radnici, loši građani, pa i loši podanici. Da ima pameti među našim uglednicima, među onima koji su po vokaciji okrenuti javnim problemima, znali bi da je radnopravna devolucija radnika put ka decivilizaciji, da destabilizacija radničkog života vodi razgradnji društva, da se radnik živeći u uslovima bolne, a neizlečive nesigurnosti (formulacija Zigmunta Baumana iz sličnog konteksta) iznuđeno nalazi na putu onečovečenja…
Neizvestan rad, neizvesna plata, neizvesna dužina radnog vremena, neizvesni uslovi rada… neizvesna budućnost, neizvestan, nesiguran, nestabilan, amorfan, fluidni život… sa tolikim neizvesnostima nužno započinje proces decivilizovanja života. Fleksibilizaciji radničkog života nisu sklone radničke organizacije, ali jesu organizacije poslodavaca, odnosno kapitalista – domaćih i stranih.
Branislav Čanak, prvi čovek UGS Nezavisnost, u razgovoru za NIN od 22. maja 2014. ove godine kaže da ima utisak da su naši političari vrlo malo „svoji“ kada je reč o Zakonu o radu i da „trpe razne pritiske spolja.
Tu se pojavljuju vidljivi faktori poput Saveta stranih investitora, Američke privredne komore, a ne znam da li postoje i oni nevidljivi koji se kriju pod diplomatskim plaštom i pokušavaju da kreiraju određen tip tržišta.“ Među nevidljivim i nepomenutim faktorima mnogi vide MMF, Svetsku banku, a bogami nije nedužna ni Evropska komisija.
Šaran Barou, generalna sekretarka Međunarodne konfederacije sindikata (ITUC), zatražila je od Američke privredne komore (AmCham) da prestane da interveniše i da se meša u unutrašnje politike drugih država.
„Gde god se globalno napadaju radnička prava, u senci se vidi AmCham. AmCham otvoreno napada pravedne zakone o radu u različitim zemljama … U Kini Američka privredna komora otvoreno napada zakone koji su osiguravali radnička prava, uključujući kolektivno pregovaranje. Njihov modus operandi uključuje pretnju bega kapitala iz zemalja u kojima vlade razmatraju donošenje radnog zakonodavstva koje štiti radnička prava uključujući određivanje minimalne plate.“
Dodajmo ovome da je Američka privredna komora u Srbiji, na okruglom stolu krajem prošle godine, zaključila da je promena radnog zakonodavstva ključni uslov za povećanje zaposlenosti. Inače, u istraživanju globalnog indeksa radničkih prava koje je nedavno predstavljeno na III kongresu Međunarodne konfederacije sindikata, videli smo da se Srbija nalazi u drugoj, a SAD u četvrtoj grupi zemalja koje su karakteristične po sistematskom kršenju radničkih prava.
Autor je sociolog, saradnik Centra za razvoj sindikalizma