Iako ne postoji zvanična statistika, izvesno je da je među studentima/kinjama koji su prolongirano studirali najviše onih koji su zaposleni ili sticajem životnih okolnosti onemogućeni da se aktivno bave studijama. Ukoliko bi se takvim ljudima nametnula obaveza pohađanja predavanja (takođe i plaćanja školarine), smatramo da bi to pre dovelo do masovnih ispisivanja sa fakulteta, a ne “olakšanog završavanja” kako se ova ideja predstavlja u javnosti.
SEKCIJA MLADIH UDRUŽENIH SINDIKATA SRBIJE “SLOGA” UKAZUJE NA LOŠA REŠENJA MINISTARSTVA PROSVETE KOJA JE JUČE OBELODANIO MINISTAR TOMISLAV JOVANOVIĆ
Zakon o visokom obrazovanju propisuje da svi koji su upisali fakultet ili višu školu zaključno sa školskom 2005/06 godinu, moraju diplomirati do 30. septembra 2014. godine, ukoliko žele da diplomiraju po “starom” planu i program, odnosno onom programu po kome su studije i upisali. Ukoliko ne diplomiraju do ovog roka, različiti glasovi iz akademske zajednice prognoziraju da će im biti onemogućeno dalje studiranje, odnosno da će biti ispisani sa fakulteta bez mogućnosti da ikada studiraju u statusu budžetskog studenta i slične sankcije.
Međutim, ovo nije sasvim tačno. Iako je rok za diplomiranje zakonski definisan, sankcija za prekoračenje roka u Zakonu ne postoji. U tom smislu, verovatnije je pretpostaviti da će se desiti ono što se uvek u tim situacijama dešavalo – kada neko ne diplomira u predviđenom roku (na primer, sa svojom generacijom ili ukoliko obnovi godinu), prosto biva prebačen na novi plan i program koji se sprovodi aktuelne školske godine.
Krajem prošle godine, studenti/kinje Filološkog fakulteta u Beogradu su pokrenuli peticiju gde traže da se ukine rok za završetak studija po starom programu, odnosno, alternativno – da se rok produži do 2016. godine.
Rešenja koje predlaže Ministarstvo prosvete, na čelu sa ministrom Tomislavom Jovanovićem, podrazumeva upravo ono što bi bilo u duhu Zakona i, što je važnije, običaja na univerzitetu – ko ne diplomira do septembra 2014, prosto će biti prebačen na novi program. Ovo rešenje, međutim, nikako ne ide u korist studentima/kinjama koji su fakultete i vise škole upisali po “starom” programu, iz najmanje 3 razloga:
1. to za mnoge studente/kinje znači da efektivno neće moći da završe studije, jer, iako im se neće poništavati ispiti, novi programi su na mnogim fakultetima toliko različiti da će morati da polažu mnogo dodatnih ispita – u nekim slučajevima ekvivalentno sa 2 dodatne godine studija
2. to će sve, naravno, morati i da plate, jer polaganje novih predmeta bi zahtevalo takođe i da se ti predmeti odslušaju (po bolonjskom sistemu, prisustvo nastavi je obavezno, a dozvoljeno je – opravdano ili neopravdano – izostajati sa maksimalno 3 časa po predmetu godišnje), da se obave predispitne obaveze itd, za šta će fakulteti naplatiti školarinu.
Ovo poslednje nas vodi i do jednog povezanog problema. Naime, iako ne postoji zvanična statistika, izvesno je da je među studentima/kinjama koji su prolongirano studirali najviše onih koji su zaposleni ili sticajem životnih okolnosti onemogućeni da se aktivno bave studijama. Ukoliko bi se takvim ljudima nametnula obaveza pohađanja predavanja (takođe i plaćanja školarine), smatramo da bi to pre dovelo do masovnih ispisivanja sa fakulteta, a ne “olakšanog završavanja” kako se ova ideja predstavlja u javnosti.
3. zasigurno najvažnija razlika između “starih” i “novih” programa jeste u zvanju. Naime, svi koji su upisali fakultet zaključno sa školskom 2005/06 godinu nakon završetka studija dobijaju zvanje “diplomirani” koje je pravno izjednačeno sa zvanjem “master” (koje postoji u novom sistemu studija), dok oni koji su studije upisali nakon 2005/06 stiču takođe zvanje “diplomirani”, ali ono nije jednako masteru, odnosno, oni da bi stekli zvanje “master” moraju upisati master studije i studirati još najmanje godinu dana. U tom smislu, prebacivanje na novi program ne znači “samo” polaganje razlike u ispitima, već znači i nemogućnosti dobijanja onog zvanja na koje je neko ko je studirao po “starom” programu imao pravo. O nepravednosti takvog poteza ne treba posebno govoriti.
Najveći problem za završavanje fakulteta po starim programima predstavljaju sledeći faktori za koje su najpre odgovorni fakulteti:
– Studentima/kinjama nisu dostupni stari planovi i programi – gotovo je nemoguće naći na primer spisak literature za stare programe studija, a fakulteti se nisu angažovali da ove spiskove načine dostupnima, kako bi neko ko i jeste u mogućnosti da sprema ispit, uopšte znao šta treba da uči
– Literatura nije dostupna – ako neko i pronađe spisak, to ne znači da će naći i konkretnu literature koja je za taj program važna
– Ispiti po novom programu – ukoliko neko nađe spisak, nađe literaturu, tu nije kraj mukama – često se dešava da profesor/ka svejedno odbija da ispita po starom programu već postavlja pitanja koja su u vezi sa novim programom
– Ispitni rokovi – mali je broj rokova za polaganje ispita u školskoj godini, svega 6, ako izuzmemo apsolventske rokove. Jedino apsolventi mogu (a i oni samo na nekim fakultetima!) polagati ispite svakog meseca.
Najnovija rešenja koja predlaže ministar Jovanović uključuju uvođenje “dodatne nastave” i “dodatnih ispitnih rokova”. Iako bi dodatni ispitni rokovi pomogli, dodatna nastava, koja bi predstavljala veliko opterećenje i za ionako preopterećeni nastavni kadar ne bi rešila problem iz istog razloga iz kog bi prebacivanje na novi program samo otežalo završetak studija.
Imajući sve navedeno na umu, jedino pravedno rešenje ovog problema podrazumevalo bi:
– Produženje roka za završetak studija po starom programu na neodređeno ili do 2016.
– Konkretna zalaganja fakulteta i viših škola da nastavne planove i programe, kao i relevantnu literaturu, načine dostupnim
– Omogućavanje polaganja ispita po starom programu u ispitnim rokovima koji bi se odigravali svakog meseca.
SEKCIJA MLADIH USS SLOGA
Jelena Veljić