Sudbina i smisao sindikata u Srbiji – za “Svedok” piše Željko Veselinović, predsednik sindikata „Sloga”
Zakon o radu je napokon usvojen. Uz blaga kozmetička doterivanja i jedan jedini značajan prihvaćen amandman koji se odnosi na trudnice i porodilje zakon je i usvojen u onom obliku u kojem je predlagač to i želeo.
Bez organizovanja javne rasprave, koja je po zakonu morala biti održana, i bez ozbiljnih razmatranja primedbi koje su imali sindikati i stručna javnost, i sve to, kako smo i predvideli ranije, urađeno je usred leta, u jeku sezone godišnjih odmora, kako bi i najmanji otpor bio predupređen i kako bi se posle toga krenulo na druge teme…
Istina, organizovan je i protest sindikata, onako ad hok, koji je okupio oko 10. 000 ljudi i to je sve. Suviše providno, perfidno.
Šta možemo očekivati od novog Zakona o radu? Najavljivan gromoglasno, pravljen u stranim privrednim komorama i organizacijama, a sve sa jednim ciljem – da se radnik još više oslabi, obespravi i dovede u polurobovski položaj.
Pa, na međunarodnoj sindikalnoj konferenciji održanoj u Ohridu pre nepunih mesec dana ocenjeno je da je srpska verzija zakona o radu najgora u ovom delu Evrope! I na to smo ukazivali, ali džabe. Zakon je glatko prošao. Za dva dana.
Vlast ima ozbiljnu i ogromnu većinu da kreira zakone kakve god hoće i želi, a opozicija je slaba i razjedinjena. Sindikati isto. Zašto bi onda vlast uopšte i razgovarala sa nama?
Kažu, lakše otpuštanje dovešće do lakšeg zapošljavanja. Kako? Ko je do usvajanja novog Zakona o radu branio bilo kom poslodavcu da dobrog radnika primi, a lošeg otpusti? Niko.
Da li smo sindikati branili loše radnike? Mi nismo, a za druge ne znam. Ne živimo više u socijalizmu, sigurnost radnog mesta ne postoji, tržišna utakmica je na delu, profit najvažniji od svega, ali gde je u tome radnik, čovek? I robovi su bolje živeli, jer je gazda morao da ih dobro hrani, oblači da bi mu bolje radili. Danas radnik sa platom to sebi ne može da priušti, čak i da je prima redovno, a da ne govorimo o onima koji platu nisu primili godinu, dve…I niko nista ne preduzima! Gde je tu odgovornost za nesavesne poslodavce? Gde su kazne za tajkune koji su opljačkali Srbiju?
Šta se radi sa zloglasnom „Jurom“ koja u Srbiji ne poštuje ništa i radnike tretira kao robove ili zatvorenike? Ko će njih i slične da kažnjava i kontroliše?
Niko!
Još će im i novac dotirati…
Ko će biti prva žrtva novog Zakona o radu? Verovatno radnici preduzeća u restuktuiranju jer, evo, prošlo je više od godinu dana od čuvenog „Restarta“ bivšeg ministra Saše Radulovića, a sudbina tih preduzeća trebalo je da bude rešena do 1. juna ove godine. Prođe i taj jun, ali nijedno od tih 153 preduzeća nije našlo svog kupca, ili bar strateškog partnera. Nije čak ni na pomolu!
Šta će biti sa tim fabrikama i radnicima? Već sad nam govore da ta preduzeća državu koštaju 800 miliona eura godišnje. Šta to znači? Pa, gase preduzeća, radnicima otpremnine – naravno, po novom zakonu – i gotovo.
Oko 60.000 ljudi na ulici! Novih 60.000 socijalnih slučajeva. Srbija ostaje bez industrije i privrede.
Da li sva ova preduzeća mogu da opstanu? Naravno da ne mogu. Nismo demagozi… ali, da li neka mogu? Da li ovoj državi trebaju autobusi, kamioni, građevinske mašine, vagoni, elektro i kanalizacione cevi? Naravno da. Da li mi imamo takve firme? Naravno da: „FAP Priboj“, „Želvoz Smederevo“, „Zastava Kamioni Kragujevac“, „14. Oktobar Kruševac“, „Prva Petoletka Trstenik“, „Elektroporcelan Aranđelovac“ , „Trajal Kruševac“…
Da li te fabrike mogu sve to da proizvode? Naravno da mogu. Uz mala ulaganja, uz minimalne troškove sve ove fabrike se mogu postaviti na noge i raditi za državu.
Međutim, zašto naša država nema zakon o zaštiti domaće industrije? Zašto je sporno izglasati ga? Pa većina država Evrope ima zakone o zaštiti domaćih proizvođača gde su sve državne firme i javna preduzeća dužna da do 50 odsto svojih proizvoda i sirovina nabavljaju od domaćih proizvođača. Recimo, u Francuskoj je to i 70 odsto! Sva preduzeća su dužna da 70 odsto voznog parka nabavljaju od „Citroena“, „Renoa“ ili „Pežoa“.
Zašto to ne primenimo ovde?
Verovatno je uvoznički lobi mnogo jak. Zašto, recimo, ne preuzmemo primere radničkog akcionarstva gde bi radnici postali vlasnici fabrika i sami radili za sebe, a istovremeno i birali menadžment, pa ako propadnu, propali su svojom krivicom, a ako opstanu – država nema više nikakvu obavezu prema njima! Taj primer se pokazao dobrim u praksi, recimo, u zrenjaninskoj „Jugoremediji“. Ali konkurenciji to nije odgovaralo i uz pomoć države su uništili su firmu.
Ili, zašto ne uzmemo primere tzv. socijalnog akcionarstava iz Austrije gde država otpuštenim radnicima daje otpremninu koju oni delom ulažu zajedno sa državom i lokalnom samoupravom, u zavisnosti od potreba te regije, u otvaranje zajedničkih preduzeća koja funkcionišu po sistemu partnerstva. Onda to postaju mala preduzeća, ili porodične firme koje zapošljavaju celu jednu porodicu, pa i više.
Primera je mnogo u praksi. Ali, mislim da nijednoj vlasti nije u interesu da tako nešto radi. Lakše je baviti se demagogijom, populizmom i lažnim obećanjima od izbora do izbora, nego zasući rukave i raditi.
Gde je u svemu ovome uloga sindikata? Zakazali smo. Jedni u klin, drugi u ploču. Ne želim da aboliram ni sebe, ni Udružene sindikata Srbije „Sloga“. Iako smo stalno pozivali na zajedništvio i zajedničke akcije, nismo u tome uspeli. Uspeli smo prošle godine da zajedno sa još nekoliko sindikata formiramo Srpski sindikalni front koji je uspeo da na jednom velikom radničkom protestu u decembru prošle godine okupi 10.000 ljudi. Inicirali smo i zajedničke sastanke sa tzv. reprezenztativnim sindikatima koji na žalost nisu želeli saradnju sa nama, i to je još jedan pokazatelj da nismo uspeli. Neorganizovani smo, svi ubeđeni u svoju veličinu i snagu, a ljudi nam sve manje veruju…
Zakon o radu nam je dobar primer kako ne treba raditi.
Očekuju nas teški ispiti. Mislim da pokretanje referendumskog izjašnjavanja po pitanju zakona o radu moze biti dobra ideja. Tu ideju moramo sprovesti zajedno jer nije problem sakupiti 100.000 potpisa. To je lako, ali nedovoljno. Moramo skupiti pola ili čak milion potpisa da bi nas neko ozbiljno shvatio, a to možemo samo zajedničkim snagama. Isto tako nas očekuje zakon o sindikatima čije donošenje mi tražimo od samog svog osnivanja. Moraju se uvesti pravila na sindikalnoj sceni.
Ima istine, i to velike, da pojedini sindikalci u preduzećima imaju plate veće od direktora, nekoliko službenih automobila, sekretarica, putovanja i dnevnica i po zemlji i inostranstvu, i to sve o trošku države. E, takvi moraju da podržavaju Zakon o radu, a isto tako brukaju našu profesiju.Mi to hoćemo i želimo da osudimo. Naravno da nećemo podržati štetne stvari po sindikate ili stvari koje sindikate stavljaju pod kontrolu države. To nikada. I opet nam treba međusobna saradnja.
Najavljen je i zakon o štrajku koji nikako ne sme biti u istom paketu, jer se potpuno razlikuje od zakona o sindikatima. Nećemo dozvoliti da država ograniči zaposlenima da opravdano iskazuju svoje nezadovoljstvo, bilo na ulici, bilo u preduzeću. Hoćemo da se borimo za svoja prava, ali…ako neko misli da sindikati sami od sebe mogu da reše probleme, varaju se.
Sindikat su svi. Svi mi. Samo zajedno možemo da pobedimo. Ako se na ulicama Atine, Rima, Pariza, Madrida i drugih velikuh gradova Evrope na svakom sindikalnom protestu skupi više stotina hiljada ljudi, pa čak i milion, a kod nas 10. 000 – onda moramo da kažemo da ni naši članovi nisu baš sjajni. Ali, barem što se nas tiče, „Sloga” je tu da to popravi, da povrati ljudima poverenje u sindikalni pokret, u izvornu ideju sindikalizma, a na radnicima je da nam daju šansu.
Zaslužili smo je.
[divider]
Aleksandar Vulin pokušao da me smeni kako bi „Sloga“ podržala Zakon o radu
Udruženi sindikati Srbije „Sloga“ učestvovali su u protestu protiv izmena Zakona o radu, a da je bilo po nečijij drugoj volji sigurno ne bismo učestvovali. Sindikat koji predvodim mesecima unazad bio je najžešći kritičar Predloga zakona o radu, načina na koji su pregovori vođeni i celokupnog procesa organizovanog u mraku, kuloarima i uskom kružoku ljudi. Ukazivali smo na sve to i često bili na udaru vladajućih partija koje su nas nazivale neradnicima, „žutim kartelom“, uništivačima srpske privrede (iako tada nismo ni postojali) i ko zna kakvim drugim nazivima… Sve, samo ne odgovora na pitanja! Razlog znamo. Učešće na izborima sa Demokratskom strankom. U redu. To im možda smeta, ali kako onda objasniti to što je sada već otvoreno i sa gotovo stopostotnom sigurnošću pokušan puč u Udruženim sindikatima Srbije „Sloga” organizovan sa ciljem da se ja smenim, a sindikat javno podrzi Zakon o radu i Ministra Vulina?!
Paklen plan skrojen verujemo u Vulinovom kabinetu, ili bar nekom iz njegovog bližeg okruženja. Pronašli su nekoliko kućnih sindikata, pogotovo rudara koji su taj zakon podržali, ali im je trebao neko jači, neki republički sindikat, a još po mogućstvu onaj najglasniji, da kao šlag na torti podrži sve ono što normalan radnik i sindikat ne sme da podrži. Nisu uspeli! Barem ne po zakonu!
Legalno ne mogu da me smene. Imam ogromnu većinu i podršku, a i statut je takav. Dosetilo se par njih da sačekaju da odem na odmor nekoliko dana i pokušaju puč. Naravno da im to nije uspelo, naravno da su osujećeni, isključeni iz sindikata i podnete su krivične prijave za mnogo štošta, ali avaj. Vulin ih i dalje podržava, pa se dešava nezabeležen slučaj u novijoj sindikalnoj istoriji da Ministarstvo rada tumači ko je ko sindikatu, ko ima kakvu funkciju i ko može da predstavlja sindikat!? Nigde u svetu država ne sme da se meša u sindikalni rad jer su sindikati nezavisna udruženja, ali jedino u tužnoj Srbiji je sve moguće – kršiti zakone, Ustav i zloupotrebljavati službeni položaj.
Dobili smo i podršku međunarodnih sindikata i usvojenu rezoluciju o političkom progonu kojem je „Sloga” izložena. Još jedan razlog da nas sruše. Nisu uspeli jer članstvo i predsednici sindikata u „Slozi“ uvek su na onoj ispravnoj strani.
Mi smo naše probleme rešili. Očistili kukolj iz sindikata. Oslabljeni jesmo, ali ovako pročišćeni sigurno ćemo biti još jači i glasniji. Svaki sindikat uvek mora biti opozicija svakoj vlasti, pa i onoj najboljoj! Ne neprijatelj, ali protivnik, kritičar i socijalni partner.[divider]