SVET RADA I RADNIČKIH PRAVA
Autor: Srećko Mihailović, foto MC
Inauguracija novog Zakona o radu dogodila nam se 16. marta 2014. Upravo u trenutku kada je obavljena inauguracija Aleksandra Vučića. To što mnogi nisu videli povezanost te dve (a i niz drugih) inauguracija, to je njihov problem.
Uostalom, čuvena je ona slika tri majmuna na kojoj jedan pokriva oči, drugi uši, a treći usta. Tako i valja: da se ne vidi, da se ne čuje, da se ne govori. Legenda je japanska, a stvarnost srpska. Pa da plagiram i sebe i mnoge druge: šta smo tražili to smo i našli! Ili da dosolim narodnu pamet: tražili smo, a sad se kao čudimo! No, da ne bude zabune. I da je za vladara izabran bilo ko drugi od kandidata, ništa ne bi bilo drukčije (osim, možda, u detaljima). Kapitalizam je kapitalizam i tu nema milosti za gubitnike. Sve u svemu nema sumnje da će novi Zakon o radu, napravljen po volji „naših“ i „stranih“ kapitalista, po ubrzanom postupku, proleteti kroz glasačku mašinu Skupštine Srbije. Ništa čudno. Možda se drukčije nije ni moglo. No, da li možemo da se ne čudimo ćuteći, da li možemo da se glasno čudimo? Ćutanje, ili glasnost?
U stvarnosti vredne čuđenja, politička klasa radi onako kako mora: ona je u vlasti dominantne klase, ona je satrap klase kapitalista. Očekivanja da će politička klasa činiti nešto što nije profitabilno za kapitaliste, osim u slučaju iznudice i pod pritiskom, ili u slučaju procene da trenutna korist za kapitaliste ide srednjoročno protiv samih kapitalista (dugoročnost je i za klasu kapitalista i za političku klasu onovremena kategorija). Dakle, bilo ko da je pobedio, ishod bi bio isti – u famoznom sukobu radnika i kapitalista („rada i kapitala“) radnici su na gubitku. Ali, zašto ćute? Zašto, i kad progovore, govore pojedinačno? Ne čudim se izbornom ishodu, niti radu izabranog vladara (ili radu izabrane vlasti). Možda je neke začudila razlika u broju glasova onih koji su dobili izbore i onih koji su ih izgubili. Razlika je bila najavljena i ona je nekako tupo i prihvaćena. Više čudi, tupo, pasivno i trpno prihvatanja rada sadašnje vlasti. Osim na periferiji stvarnosti (plagijatom na titule), glavne teme ostaju nedirnute. Pa tako i (novi) Zakon o radu. Ćutnjom na renormiranje rada reaguju nauka, inteligencija, javnost, tzv. levičari, tzv. leve partije, pa i sami radnici… Sindikati čine nedovoljno, strateški neosmišljeno, nedovoljno argumentovano (a i to što čine, čine u „više kolona“, „svaka vaška obaška“). Jedino malobrojne, levo orijentisane, grupe, uz čije nazive obično ide epitet ekstremne, rade donekle razložno i argumentima se suprotstavljaju novom radnom zakonodavstvu“. I možda još poneko i kojegde.
Dva reprezentativna sindikata predstavljaju radništvo Srbije. Pretpostavljamo da se u članstvu ova dva sindikata nalazi polovina od ukupnog broja članova bilo kojih sindikata. Pitamo se, a ko predstavlja tu drugu polovinu sindikalnog članstva? Zašto su se ta dva reprezentativna sindikata olako odrekli proširenog dejstva reprezentativnosti pa u pregovore i dogovore uključili i ostale sindikate? (Da podsetim da je u pregovore uključena nereprezentativna privredna komora.) Zašto nisu tražili da se u pregovore uključe reprezenti civilnog društva, reprezenti profesionalnih udruženja, kao i svih onih koji bi uneli dozu razuma u pregovore o normiranju rada? Javna diskusija o novom radnom zakonodavstvu svela se na razgovore koji se podvode pod pojam socijalnog dijaloga. I mi sada možemo samo da se čudimo fintiranju socijalnog dijaloga. Previše liči na ono: „Da se dogovorimo, ali da bude kako ja kažem!“. Kažu da će u „dijalogu“ neorganizovanih poslodavaca/kapitalista i preorganizovanih sindikata presuditi član trijade koji istovremeno obavlja dve funkcije – funkciju države i funkciju najvećeg poslodavca. Ili, da budemo bliži istini, glavni menadžer najvećeg poslodavca. Inače, učešće u dijalogu je ograničeno na reprezentaciju države, na dva reprezentativna sindikata (jednom neki drugi sindikati osporavaju reprezentativnost) i jedne reprezentativne asocijacije poslodavaca (ima onih koji osporavaju reprezentativnost) i nereprezentativne privredne komore. U dijalogu ne učestvuju najveći poslodavci, tj. najveći srpski kapitalisti, niti ijedna od preostale četiri sindikalne centrale (jedna od njih tvrdi da je reprezentativna), da ne govorimo o predstavnicima civilnog društva ili nauke – kao što je to praksa u mnogim evropskim zemljama.
Ispostavilo se, na kraju razgovora između glavnog poslodavca, države i dve reprezentativna sindikata, da je zadnja linija odbrane sindikata – pitanje proširenog dejstva kolektivnih ugovora. A ukoliko tog proširenog dejstva ne bude, opet ćemo i na ovom polju biti najgori u Evropi.
– Prema podacima sa sajta worker-participation.eu pokrivenost kolektivnim ugovorima u Francuskoj iznosi 98 odsto, u Belgiji 96 odsto, u Austriji 95 odsto, u Portugalu 92 odsto, u Finskoj 91 odsto. Pokrivenost između 70 i 80 odsto zabeležena je u Sloveniji, Švedskoj, Holandiji, Danskoj, Italiji, Norveškoj i Španiji. Prosek pokrivenosti kolektivnim ugovorima u zemljama Evropske unije iznosi 62 odsto, ali taj prosek snižavaju u prvom redu postsocijalističke zemlje, poput Poljske (25 odsto), Bugarske (30 odsto), Mađarske (33 odsto), Slovačke (35 odsto), Rumunije (36 odsto), Češke (38 odsto). Među postsocijalističke zemlje umešala se Velika Britanija sa 29 odsto (možda je to razlog što se neki naši lideri pozivaju na iskustvo jedne bivše liderke pomenute zemlje.)
Autor je sociolog, saradnik Centra za razvoj sindikalizma