Narodni poslanici Željko Veselinović i Đorđo Đorđić najavili su osnivanje nove radničke partije, koja će se boriti za prava radnika i običnih ljudi u Srbiji.
Željko Veselinović:
Kao što verovatno svi znate, moj kolega Đorđo Đorđić i ja smo juče napustili poslanički klub Stranke slobode i pravde i od juče praktično u Narodnoj skupštini Republike Srbije nastupamo kao samostalni poslanici. Razloga za to ima nekoliko. Ja sam jedan od ljudi koji sa Draganom Đilasom sarađuje još od 2014. godine. Nisam ga poznavao dok je bio gradonačelnik Beograda, tako da ni ja lično niti sindikat koji predvodim nismo imali apsolutno nikakve koristi od njegovog mandata. Ali smatrao sam, i dalje smatram, da je on jedan izuzetno sposoban čovek koji je mogao Srbiju da povede u nekom drugom pravcu.
Mislim da sam jedan od poslednjih, ako ne i poslednji čovek, koji je sarađivao sa njim još od 2014. godine. Rešio sam da napustim poslanički klub u trenutku kada sam procenio da tu više nema apsolutno nikakvog poštovanja ni prema meni kao narodnom poslaniku, ni prema Udruženim sindikatima Srbije Sloga, koji su zbog podrške svih ovih deset godina žestoko ispaštali, i kao organizacija i kroz nemogućnost formiranja sindikata, a trpeli su i pojedinci.
O Draganu Đilasu i svim ljudima iz Stranke slobode i pravde nikada neću reći ni jednu ružnu reč. Prvo, to je nešto što moje domaće vaspitanje ne dozvoljava. Ne želim da kažem bilo šta loše o ljudima sa kojima sam prošao i dobro i loše, sa kojima sam sedeo, pio kafu, ručao ovde u Skupštini godinama. A to što pojedinci već koliko juče kreću sa neistinama i sa blaćenjem Đorđa i mene, to neka služi njima na čast i neka im je sa srećom sa takvim izjavama. Kao što sam rekao, o tome ne želim da se izjašnjavam.
Ono što ćemo raditi u narednom periodu, biću potpuno direktan i otvoren s vama, bez uvijanja. U planu nam je da oformimo ozbiljnu radničku stranku u Srbiji. Svi smo svesni da se u Srbiji danas svi bave tabloidnim tračevima, da se veoma malo govori o životu običnog čoveka, o divljanju cena, malim platama, lošem položaju i statusu radnika, o ljudima koji su izloženi maltretiranju u fabrici Jura i na drugim mestima. Danas običan čovek nema na koga da se osloni, a to će biti naš fokus u narednom periodu.
Pre nekoliko minuta čuli ste izlaganje koleginice Snežane Paunović iz SPS, koja na pitanje novinara apsolutno nije znala da odgovori i skrenula je priču na potpuno drugu stranu. Pitanje je bilo direktno – da li podržavate sindikate? Naravno da Socijalistička partija Srbije ne podržava sindikate, nikada ih nije podržavala, i u vreme vlasti te partije radnik je radio za tri do pet maraka. Danas nemamo nijednu političku organizaciju koja se bavi problemima radnika. U ovom skupštinskom mandatu, koji mi je drugi po redu, nisam zadovoljan vremenom i prostorom koje sam imao za govore o problemima radnika.
Svi koji su imali priliku da slušaju moje govore znaju da sam uvek govorio o problemima radničke klase u Srbiji. Nastaviću to da radim i u narednom periodu. Odluka koju smo Đorđo i ja doneli nije bila laka. Mi nismo političari – ni on ni ja nikada nismo živeli od politike i ne zavisimo od bilo koga, potpuno smo nezavisni. Zbog toga smo procenili da je najbolje da pokrenemo novu priču koja nikada nije postojala u Srbiji i za koju verujem da će postati ozbiljna opoziciona politička organizacija.
U narednim danima i nedeljama očekujemo formiranje poslaničkog kluba pod imenom „Pokret radnika Sloga“, a u naredne dve ili tri nedelje krećemo sa prikupljanjem potpisa za registraciju nove političke organizacije, koja će biti utočište za sve one ponižene i obespravljene, za sve koji nemaju kome da se obrate. Sindikati su u Srbiji, kao i svuda u svetu, oslabljeni pod uticajem neoliberalnog kapitalizma, koji je sindikalni pokret zgazio. Ne postoji drugi način da se običan čovek zaštiti nego da priđe ozbiljnoj radničkoj partiji.
U narednim danima i nedeljama imaćete prilike da vidite koji će ljudi pristupiti ovoj novoj organizaciji. Biće tu i dobro poznatih političkih lica, i najvećih žrtava ovog režima, kao i potpuno novih ljudi, onih koji se nikada nisu bavili politikom, i mislim da će to biti veliko iznenađenje. Neću sada govoriti ko su ti ljudi, pustiću da oni sami obaveste medije. Verujem da će se sramiti oni koji govore da smo se mi prodali ili da ćemo sarađivati sa SNS-om kada vide ko će nam se pridružiti.
Suština je u tome da nećemo preći u Srpsku naprednu stranku, kao što neki naši bivši saborci govore, niti ćemo imati bilo kakve veze sa njima. Pokrećemo formiranje nove političke organizacije i potrudićemo se da skupimo potpise u rekordnom roku. Udruženi sindikati Srbije Sloga, čiji sam predsednik, broje između 70.000 i 80.000 članova u Srbiji. Sindikati su ovde potcenjeni, a mi želimo da dokažemo da sindikalni pokret ima snagu i težinu i da može prikupiti 10.000 potpisa za radničku partiju.
Nisam u ovome sam, imam jednoglasnu podršku svojih saboraca i kolega iz sindikata. Želeo bih još jednom da se zahvalim Draganu Đilasu i svim ljudima iz Stranke slobode i pravde na dosadašnjoj saradnji. U ovom mandatu doveo sam četiri poslanika, plus mene kao petog, koji su došli iz sindikata Sloga. Učestvovao sam u formiranju više od deset gradskih i opštinskih odbora. Moram da naglasim da nikada nisam bio član Stranke slobode i pravde, već sam bio u njenom predsedništvu kao nestranačka ličnost.
Dao sam svoj maksimum, posvetio sam se tome, i mnogi moji ljudi su zbog toga imali ozbiljne probleme na svojim radnim mestima. Kada sam procenio da više nema poštovanja ni prema meni ni prema mojoj organizaciji, tu odluku sam saopštio Draganu Đilasu pre više od četiri meseca, odmah nakon završetka lokalnih izbora.
Bio sam razočaran raspadom koalicije Srbija protiv nasilja, jer sam smatrao da je to, nakon Saveza za Srbiju, jedina ozbiljna politička grupacija koja je mogla da ugrozi režim Srpske napredne stranke. Ne želim da govorim ko je u pravu – oni koji su izašli na izbore ili oni koji su bojkotovali – to sada nije ni važno. Međutim, činjenica je da je nastupilo veliko razočaranje kod mene i kod svih ljudi koji su bili opozicioni glasači.
Naš cilj je da vratimo normalnost i bavimo se običnim temama i ljudima, bez uvreda i teških reči, koliko god budemo mogli. U narednim danima ćemo obavestiti građane gde će moći da potpišu podršku novoj radničkoj partiji koja je u osnivanju. Inicijativni odbor koji će pokrenuti registraciju stranke biće formiran u narednih nekoliko dana, i očekujem veliku podršku. Još jednom naglašavam da o svojim bivšim saborcima i prijateljima neću reći nijednu ružnu reč. Želim im svu sreću u daljem radu i nadam se da ćemo u budućnosti ponovo sarađivati, ali pod drugačijim okolnostima i uslovima.
Sada će se obratiti moj kolega i prijatelj Đorđo Đorđić, a nakon toga ćemo biti spremni da odgovorimo na sva vaša pitanja. Hvala.
Đorđo Đorđić:
Pre svega, želeo bih da vas pozdravim i drago mi je na neki način što vas vidim u ovolikom broju. Željko je, manje-više, već rekao većinu stvari zbog kojih smo danas ovde, što meni, moram priznati, nije drago jer sam jedan od onih koji su osnovali i gradili Stranku slobode i pravde zajedno sa ovim čovekom, Draganom Đilasom, i mnogim ljudima koji, na moju veliku žalost, više nisu u toj stranci. To su ljudi koji su dali nemerljiv doprinos Stranci slobode i pravde. To su, na primer, Ljuban Panić, Aleksandar Bijelić i mnogi drugi koje sada ne bih sve nabrajao, ali su ti ljudi bili ključni za organizaciju koja je stvorena i dostigla, mora se priznati, ozbiljnu reputaciju.
Razloga za moj izlazak ima više, zaista ih ima više, ali navešću samo neke. Bez previše patetike, reći ću da su odnosi unutar Stranke slobode i pravde narušeni i još uvek su dosta loši. Vlada jedna vrsta duboke neiskrenosti, što mi je pomalo neverovatno jer su to sve zreli i ostvareni ljudi, svako u svom polju. Ono što je mene opredelilo za ovaj izlazak pre svega su loši međuljudski odnosi, koji ne datiraju od skora. Oni datiraju još od prvog mandata, kada smo svi manje-više upoznali jedni druge tokom vremena koje smo proveli ovde. Doživeo sam veliko razočaranje koje me i dalje drži – osećaj izdaje poverenja koje nam je narod dao u decembru.
Kao opozicija, dobili smo milion i sto pedeset hiljada glasova, zajedno sa Novim DSS-om, koliko mi se čini. Spojili smo nespojivo, sujete su nas pojele, krenuli smo s promenama, da bismo, na inicijativu cele opozicije Srbija protiv nasilja, bojkotovali izbore koji su bili 2. juna. Nisam mogao da objasnim ni sebi, ni ljudima oko sebe, zašto treba još osam godina da budemo u apstinenciji na lokalnim nivoima. Ne mogu da razumem da izlazim dva puta na republičke izbore, tri puta na beogradske izbore, a da treba da se vratim u Sremsku Mitrovicu i kažem svojim ljudima: „Ne, bojkotujte,“ dok je Đorđo Đorđić narodni poslanik, i dok su oni radili za ljude koji su u parlamentu, ali sada treba da bojkotuju dalje jer „nema uslova“. Kada su uslovi bili? Kada će biti? Hajde da pričamo iskreno – to su stvari koje mene bole.
Ja sam neko ko je 30 godina u sportu, i znam da primam sportske udarce. Lične baš i ne znam da primam, slab sam u tome, reagujem poprilično burno i nezgodno. Ali, ljudi moji, kao predsednik koji je vodio gradski i pokrajinski odbor, shvatao sam sve to lično. Kažu da politika nije lična, ali vrlo je lična. S tim ljudima jedete, pijete, živite, sarađujete. Mi smo kao prijatelji, borimo se protiv ovog totalitarizma. Neću više da pričam o Srpskoj naprednoj stranci – oni nisu naš problem. Naš problem je konsolidacija unutar naših redova.
Ko je lider opozicije? Koga je briga? Narod ne zanima ko je lider opozicije; narod zanima da li možemo da se dogovorimo i da li možemo nešto da uradimo. Ako ne možemo, treba da se sklonimo i da neko drugi preuzme odgovornost. Možda su moji razlozi loši, možda grešim, ali više ne želim da budem poslanik koji stalno ponavlja iste stvari. Koga zanima šta vozi otac predsednika države? Koga to zanima? Dođite u Sremsku Mitrovicu, Kikindu, Zrenjanin, Suboticu, gde god, i pitajte ljude šta ih zanima. Kako će da prehrane decu, kako će da ih školuju.
Razumem da se u nekoj demokratiji priča o tome, ali mi nismo u takvoj demokratiji. To su sve razlozi zbog kojih se osećam uvređeno i ne mogu to više da trpim niti da prihvatim. Šta još ne želim da prihvatim? Imamo potpuno različite stavove. Ne želim da mi stranka, bilo koja, kaže „moraš da uradiš ovo“ ili „moraš da uradiš ono“. Ne. Cena toga? Spreman sam da je platim. Da li smo vlast ili opozicija? Vreme će pokazati, samo da se ne busamo previše u grudi. Polako. Neću biti taj koji će dići ruku za sankcije Rusiji, ne zato što ih volim, nego zato što ne želim da uvodim sankcije. Svi smo živeli u tom ludom vremenu. Zašto da to ponavljam?
U Stranci slobode i pravde proveo sam šest godina od samog osnivanja i nikada nisam učinio ništa protiv te organizacije. Mnogi od tih ljudi su moji prijatelji, poštujem ih i respektujem. U tu stranku sam došao zbog Dragana Đilasa – tačka. Kada sam odlazio, javio sam mu se kao prijatelju, pružio mu ruku i to je za mene kraj. Nikada nećete čuti ružnu reč o njemu od mene. Možda nisam političar, možda nikada neću uspeti u ovome, ali želim da promenim Srbiju, da ona postane bolje mesto, stvarno. Igrao sam u sedamnaest zemalja i mislim da imamo kapaciteta i kvaliteta više nego što smo svesni. Podela i sujete nas uništavaju.
Ako misliš drugačije od vlasti, protivnik si države. Ako misliš drugačije od opozicije, onda si SNS. Dokle to ide, ljudi? Imamo li pravo na svoje mišljenje? Očigledno, nemamo. Zato smo se odvojili i stali pred vas da vam kažemo šta imamo. Vreme će nas suditi, kao i naši potomci. Ono što mi je bitno je da imam podršku porodice i ljudi s kojima sam blizak, koji su za mene važni. Mogao bih ovako do jutra, ali nema više smisla.
Hvala svim ljudima u Stranci slobode i pravde, pre svega mojim prijateljima i Draganu, koji mi je dao poverenje da budem poslanik. Iza nas su godine rada, hiljade pređenih kilometara i žrtvovanja, i mislim da smo to zaslužili. Žao mi je što ću ovo reći, ali mnogi koji su gradili organizaciju više nisu tu. Naveo sam dvoje ljudi, ali ih ima mnogo više, dok su mnogi koji nisu bili prisutni sada neko i nešto. Ali to je život, to je politika. Idemo dalje, nek nam je Bog u pomoći. Dobili smo blagoslov i videćemo kuda će nas to sve odvesti. Hvala vam na pažnji, tu sam ako imate bilo kakva pitanja.
Branka Lazić, Televizija Informer.
Ako možemo da postavljamo pitanja. Vi ste rekli, što je vrlo lepo s Vaše strane, da nećete pričati loše o ljudima s kojima ste do sada sarađivali.
Đorđo Đorđić:
Koga pitate? Mene ili kolegu?
Branka Lazić, Televizija Informer.
Pitam obojicu.
Međutim, sada ste vrlo emotivno rekli dosta toga s čime niste bili zadovoljni. Mene interesuje da li su tačne informacije da je poslanica iz Zrenjanina, Sonja Pernat, rekla da kada su vam tražili, kada je Marinika tražila i Đilas da vratite mandate, da se ona usprotivila, rekavši: „Marinika, nisi ni ti vraćala mandat kad si menjala stranke.“ I da su je onda čak i fizički napali, odnosno Marinika i Đilas.
Đorđo Đorđić:
Dragan Đilas nikoga ne može fizički da napadne, šta god vam neko govorio. To nije taj čovek. Tačka. Što se ostalog tiče, ne znam. Ni ja ni gospodin Veselinović nismo bili tamo, nismo prisustvovali, niti smo bili pozvani. Kao što smo rekli na početku izlaganja, nemamo nameru da pričamo o njima. Veoma je ružno, a u našem narodu postoji običaj da, čim nekoga napustiš, odmah ga blatiš. Ne, nema potrebe. Mi imamo drugačiji stav.
Kako god neko shvatio naš izlazak, mi ćemo u svakom slučaju i dalje držati ovaj kurs. Ovu informaciju smo pročitali iz medija kao i vi. Zaista ne znam, možda Željko zna nešto više.
Ja nisam bio tamo i zaista ne znam. Znam samo da Dragan Đilas nikoga ne bi fizički napao.
Branka Lazić, Televizija Informer.
Imam kratko pitanje za gospodina Veselinovića, ukoliko zna odgovor na ovo pitanje. Drugo pitanje je da li će i Sonja Pernat napustiti Stranku slobode i pravde.
Željko Veselinović:
Na vaše prvo pitanje, znam da je juče bio sastanak. Običaj je već duže vreme da se ponedeljkom u 16.00 časova održava sastanak predsedništva. Šta se juče tamo tačno desilo, ne znam. Kao i Đorđe, ne verujem da je bilo fizičkog obračuna; u verbalni sukob verujem, to je apsolutno moguće. Ali fizičkog sukoba, mislim da nije bilo.
Što se tiče Sonje Pernat, nažalost, ona je tokom noći doživela ličnu tragediju – preminuo joj je otac. Iz pijeteta i poštovanja prema Sonji i njenoj porodici, ostavićemo nekoliko dana da se oporavi. Čuo sam se s njom jutros i izrazio saučešće. Ona je veoma potresena i pustit ćemo je da u miru ožali oca, pa će sama saopštiti svoje naredne korake.
Branka Lazić, Televizija Informer.
Hvala vam, evo i mi u ime Televizije Informer izražavamo saučešće poslanici.
Željko Veselinović:
To smo saznali pre dva sata. Hvala vam. Hvala.
Dejan Petar Zlatanović-Srbin.info:
Kada je u pitanju poslanički klub, s kim nameravate da ga formirate? Da li će možda gospodin Ristić biti deo toga? Ko bi mogao da sa vama formira poslanički klub, ako ga pravite? To mi je jedno pitanje, a drugo pitanje je sledeće: Rekli ste da ćete se kao partija baviti zaštitom radničkih prava i da ste levičarski orijentisani. Predstavnik ste jednog sindikata, a ono što znam iz istorije evropskog parlamentarizma je da laburističke stranke obično sarađuju sa svim sindikatima. Hoćete li se, dakle, obratiti svim sindikatima kako biste zajednički osnovali partiju ili će to raditi samo Sloga? Takođe, zanima me vaš stav prema Evropskoj uniji, s obzirom na to da je pitanje EU i Kosova još uvek aktuelno kada su u pitanju političke stranke i osnivanje novih.
Željko Veselinović:
Što se tiče drugih sindikata, moram reći da sam poslednjih godina imao mnogo poziva i predloga od ljudi iz te branše, bez obzira iz kog su sindikata, da se osnuje jedna radnička partija. Ja sam to uporno odbijao jer sam smatrao da tada nije bio pravi trenutak za tako nešto i da je potrebno da stvari sazru. Sada mislim da je pravi trenutak za tako nešto. Pozvaćemo sve sindikate da se priključe osnivanju partije. Nije to ekskluzivno pravo Udruženih sindikata Srbije Sloga, već pozivamo i druge koji žele da na iskren i partnerski način doprinesu osnivanju radničke partije. Apsolutno smo otvoreni za sve. Međutim, moram napomenuti da su odnosi unutar sindikata gori nego odnosi među političkim partijama u Srbiji. Ako pogledate kako funkcioniše Skupština i politička scena u Srbiji, možete zamisliti koliko su sindikati međusobno posvađani i nesložni, puni ličnih sujeta. Nadam se da će pojedinci imati dovoljno razuma i volje da nam se pridruže. Pokrenuli smo inicijativu, svi su dobrodošli, i u narednom periodu ćemo raditi na tome. Već smo obavili razgovore s pojedincima iz drugih sindikata koji žele da se priključe, ali nije korektno da ja govorim u njihovo ime.
Bićemo moderna levičarska stranka, ali ćemo se boriti za stvari koje su prioritetne za narod. Mislim da Đorđo, kao veliki patriota, može o tome da kaže nešto više.
Što se tiče poslaničkog kluba, kao što sam najavio, radimo na tome i formiraćemo ga u naredne dve do tri nedelje. Međutim, nećemo primati svakoga jer su teme kojima ćemo se baviti uskostručne i moraju ih voditi ljudi koji razumeju problematiku radničkih prava, što nije lako jer, nažalost, u Srbiji ima veoma malo ljudi, pogotovo političara, koji razumeju probleme radnika. Lako je reći da podržavate prosvetne radnike ili neke druge sfere, ali poenta je kako prići običnom čoveku da vam veruje. Ja sam treća generacija radnika u Železari Smederevo, moji su bili obični radnici, radio sam 13 godina u fabrici i vrlo dobro znam šta muči običnog čoveka i kako mu treba prići. Političari u odelima i s kravatama mogu izneti fraze, ali njima, nažalost, niko neće verovati. Hvala.
Đorđo Đorđić:
Što se tiče Kosova, mislim da treba pitati ljude koji tamo žive. Oni znaju. Ti ljudi koji žive na Kosovu su pravi Srbi, patriote, ljudi koji žive u enklavama i jedva spajaju kraj s krajem. Bilo bi dobro da nas sve stave u autobus i odvedu dole. U Ustavu Srbije piše da je Kosovo deo Srbije. Tačka, nema nikakvih razgovora.
Što se opozicije tiče, ona mora da se konsoliduje preko noći i da se zapitamo zašto narod ne prihvata ovakvu podelu u opoziciji. Kada imate najniže penzije u regionu, poljoprivrednike na ulicama i prosvetne radnike u konstantnom štrajku, a opozicija ne može da animira ljude da joj priđu, problem je očigledno u nama. Ima mnogo kvalitetnih ljudi u opoziciji, i u ovoj konstelaciji, i u Stranci slobode i pravde, ali se ne čuju, udaljeni su.
Što se tiče Evropske unije, smatram da smo licemerni; busamo se u grudi za Rusiju, a decu šaljemo u Nemačku, Španiju i Švajcarsku. Pitanje EU i Rusije za mene je kao pitanje ćirilice i latinice. Apsolutno sam za Evropsku uniju bez ustezanja. Da li je moguće? Naravno da jeste. To su pokazali primeri Švajcarske i Kipra. Trebalo bi da pokažemo karakter i stav, možda ćemo biti cenjeni zbog toga, a ne da stalno klimamo glavom kad god neko nešto kaže.
Informativna služba Sloge
.