U realnom svetu, sindikati i nevladine organizacije građanske orijentacije su nasele i nasedaju na prevarnu priču o depolitizaciji. Na distanciranje od politike uticalo je i nekoliko realnih činjenica. Prvo, kada se politika redukuje na (izbornu) borbu za vlast, onda se relativno lako nađu razlozi za distanciranje. Drugo, kada se na moralnom planu politika definiše …
Piše: Srećko Mihailović, sociolog
Otpor Miloševiću i učešće u izgradnji demokratskog društva 2000-tih pokazali su da sindikati i civilno društvo mogu uspešno da sarađuju i ostvare politički uticaj. Danas oni imaju niz zajedničkih tema i poslova – od borbe protiv enormne socijalne nejednakosti, eksploatacije, ugnjetavanja i diskriminacije, a za ljudska prava, demokratizaciju, solidarnost, pravnu državu i rešavanje ekoloških problema, ali je njihov socijalni i politički uticaj minimalan, kapital anuliran niskim poverenjem radnika i građana, a primeri uspešne saradnje nedovoljni.
Sindikati Srbije danas nisu u stanju da se identifikuju, odnosno da budu identifikovani kao relevantan socijalni partner vlasnika kapitala i države. Vlasnici kapitala i država ne vode (socijalni) dijalog sa nemoćnim partnerom koji je već definisan kao gubitnik i nije u stanju da takav svoj položaj nadiđe. Na objektivnom planu niska socijalna (i politička) moć sindikata određena je velikom nezaposlenošću i činjenicom da sindikati (osim u nekim javnim delatnostima) nemaju kapacitete za uspešne štrajkove, niti će ih imate sve dok je na tržištu radne snage toliko ljudi da u svakom trenutku oni koji koji štrajkuju mogu biti zamenjeni. Pretnja štrajkom je pretnja praznom puškom.
Na subjektivnom planu, sindikati malo šta čine da bi povećali svoj uticaj i svoju moć. Dovoljan je primer – fragmentiranost sindikata, međusobna konfrontacija i sukobi. Ako se ovom doda nepostojanje strategije sindikata za izlazak iz krize, onda komotno možemo da tvrdimo da sindikati prihvataju svoju nemoć kao nešto što je spolja određeno i nešto na šta oni ne mogu da utiču.
Za nevladine organizacije građanske orijentacije se pak može reći da se zadovoljavaju niskim uticajem na definisanje pojedinih politika i na manje-više skromno „uzbunjivanje javnosti“ povodom pojedinih globalnijih tema. Uz nešto malo cinizma mogli bi da ustvrdimo da se ove organizacije zadovoljavaju „projektinim uticajem“ i „projektnim karakterom“: uske grupe ljudi koje rade na strogo definisnim projektima, a koje definiše i plaća donator.
Na subjektivom planu, u poslednjih nekoliko godina, ako se izuzme desetak zaista uspeših organizacija, društveni uticaj se uglavnom ostvaruje u virtuelnom svetu frazeologije. Priča o civilnom društvu prepuna je opštih mesta, idealno-tipskih konstrukcija, zamagljivanja, frazema koje malo šta znače ili terminima koje običan svet ne razume (advocacy, good governance, javne politike, policy process, participativnost…).
U realnom svetu, sindikati i nevladine organizacije građanske orijentacije su nasele i nasedaju na prevarnu priču o depolitizaciji. Na distanciranje od politike uticalo je i nekoliko realnih činjenica. Prvo, kada se politika redukuje na (izbornu) borbu za vlast, onda se relativno lako nađu razlozi za distanciranje. Drugo, kada se na moralnom planu politika definiše kao nepojamna prljavština, kao trgovačko društvo nečasnih ljudi, a već znamo da su oni „svi isti“ – onda je tu već dovoljno razloga da se distanciramo. Treće, samoubilačke transformacije „Otpora“ i G17Plus („samoubilačke“ u kontekstu početne misije ovih pokreta/udruženja kao izraza određenog civiliteta) su ono loše iskustvo na koje se uvek možemo pozvati, ako nam je stalo da difamiramo politiku i političare. Četvrto, loša iskustva pojedinih sindikata iz raznih dogovora, ugovora, paktova sa političkim strankama… I dok je distanciranje od ulaska u vlast prirodno i proizilazi iz karaktera sindikata i OCD, dotle je distanciranje od političkog uticaja pogubno i za sindikate i za ostale organizacije civilnog društva.
Nove forme otpora
Na globalnom nivou, pokret Occupy i drugi uneli su novine u promišljanje strategije i organizacije građanskog i radničkog delanja. Na ideji uspostavljanja opozicije globalizaciji i neoliberalnim kapitalistima, javili su se relativno brojni pokreti i koliko-toliko strukturirane skupine – sa inovativnim rešenjima, pre svega organizacije i oblika otpora. Nezaobilazna su norveška iskustva u povezivanju sindikata javnog sektora sa nevladinim pokretima i organizacijama što je dovelo do stvaranja Kampanje za socijalnu državu koja je od 1999. do 2005. okupila milion ljudi pomerivši političku ravnotežu u norveškom društvu ulevo.
Treba pomenuti i Alter samit održan u Atini u junu ove godine organizovan sa grčkim društvenim pokretima uz podršku organizacija civilnog društva, sindikata, nevladinih organizacija, političkih i kulturnih ličnosti iz cele Evrope. U njegovom manifestu se kaže: „Obavezujemo se da udružimo snage i da se borimo zajedno da ostvarimo naše zahteve kroz nacionalne i evropske akcije.“
I kod nas ima pozitivnih primera saradnje. Nekoliko organizacija civilnog društva kod nas u svom fokusu imaju radničke teme. Pomenuću tri takve organizacije: Učitelj neznalica i njegovi komiteti/CZKD, Evropski pokret i Centar za demokratiju.
Poseban primer dobre prakse je sistematsko bavljenje radničkim temama Centra za demokratiju: Projekat Žene, zapošljavanje i siromaštvo, 2008 -2009. godine uz podršku UNDP kancelarije u Beogradu, u okviru Programa za inkluzivni razvoj; Svi imamo pravo na bezbedno radno mesto, 2010-2011. godine; Balkanska mreža za dostojanstven rad 2011-2012. (projekat je pokrenula organizacija Olof Palme International uz podršku Evropske Unije. U kampanju je bilo uključeno više partnerskih organizacija iz regiona, među kojima i Centar za demokratiju. Opšti cilj projekta je bio jačanje kapaciteta sindikata, tink-tenk organizacija i nevladinih organizacija za udruženo delovanje radi postizanja dostojanstvenog rada na Balkanu); Crno na belo posvećena pravima radnika; Dostojanstveni rad za svakog (šest partnerskih NVO u januaru 2012. započelo je sprovođenje jednogodišnjeg projekta); Jednake na poslu, 2013. godine; Zaustavimo korupciju koja ugrožava dostojanstven rad (u partnerstvu sa Beogradskim Centrom za ljudska prava i Inicijativnom za lokalni razvoj iz Kraljeva)…
Nekoliko nevladinih organizacija i udruženja građana radi isključivo na pitanjima vezanim za radnike i sindikate, odnosno organizacije u čijim aktivnostima značajan udeo imaju radničke teme: Pokret za slobodu, UG Ravnopravnost (Zrenjanin), Centar za razvoj sindikalizma (Mladenovac), “Republika”, Centar za industrijske odnose, Marks21, “S.T.R.I.K.E.”, Udruženje građana za zaštitu ljudskih prava Uranak (Rakovica), Resurs centar Majdanpek, a treba pomenuti i Koaliciju za razvoj socijalnog preduzetništva (Smart i drugi) i Mrežu socijalne ekonomije Srbije. Nije zanemarljivo povezivanje NVO i sindikata na lokalnom nivou.
Finansijsku podršku organizacijama civilnog društva koje se bave radničkim i sindikalnim pitanjima daju: Fondacije Fridrih Ebert (Nemačka), Roza Luksemburg (Nemačka), Fond za otvoreno društvo, SLA (Švajcarska), Progetto Svillupo (Italija), Olof Palme (Švedska)…
Nova partnerstva
Takođe ima naznaka teorijskog utemeljenja te relativno nove prakse. Na to skreće pažnju Nina Pološki Vokić u završnom poglavlju sjajnog zbornika radova (Evolucija sindikata, Zagreb 2012) ukazujući da postoje dve nove filozofije sindikaliziranja: partnerski sindikalizam i društveni sindikalizam. Prva filozofija zasniva se na ideji partnerstva između sindikata i poslodavaca, druga filozofija polazi od sukobljenosti sindikata i poslodavaca i fokusiranja na orijentaciju saradnje sa društvenom zajednicom a radi rešavanja glavnih društvenih problema.
Na ovom tragu je i naša Kancelarija za saradnju sa civilnim društvom koja navodi da: “Pod civilnim dijalogom podrazumevamo institucionalizovanu komunikaciju između organizacija civilnog društva i instanci vlasti, suštinsko uključivanje civilnog društva u procese donošenja odluka kao i razmenu mišljenja i stavova ravnopravnih partnera u konstruktivnom dijalogu. Značaju ovog novog mehanizma dodatno doprinosi i definicija civilnog društva kojom se obuhvataju ne samo udruženja, već i mediji, sindikati i poslodavci kao socijalni partneri, i ostali neophodni važni društveni akteri koji partnerski učestvuju u daljim procesima reformi i izgradnje sveukupnog međusobnog poverenja u procesima demokratizacije institucija i društva opšte.”
IZVOR: http://www.sindikalizam.org/index.php?fullnews=2403